Potomstvo ne bi trabalo biti ni opterećeno niti suđeno po svojim precima i njihovim dijelima, ali uvijek zaostane nešto prepoznatljivo; potkrade se kao neizbrisiv trag, kao uočljiva poveznica s precima i njihovom prošlošću.

Tek onda vidimo da se potomstvo baš i nije previše odmaklo od svojih predaka, obiteljskog okruženja, svjetonazora, navika, postupaka, čak i kad je potomstvo to napadno željelo izbjeći.

Djed Nevena Budaka, Divko Budak (1897 – 1941.), proglašen je Narodnim herojem 1953. godine makar nije sudjelovao u tzv. NOB-u?! Naime strijeljan je 14. srpnja 1941. nakon neuspjelog bijega iz zatvora u Kerestincu. Komunisti taj događaj zovu „probojem“, možda kako bi zamračili činjenicu da je tzv. proboj dogovoren s ustaškim vlastima, a sve kako bi Partija s ustaškim puškama napravila partijsku čistku? Međutim Divko Budak je „zaslužan: on je kao partijski ilegalac iz Pariza bio zadužen za logistiku i brinuo se da na strani republikanaca u španjolskom građanskom ratu bude uvijek dovoljno komunističkih boraca, dovoljno naoružanja i streljiva i njegovo je „herojstvo“ iskovano u klaonicama Španjolskog građanskog rata. Zato je on proglašen Narodnim herojem.

Divkov sin Slobodan (1931. – 2012.) – toliko čuveni aktivist za ljudska prava i branitelj nemoćnih da mu se traži adekvatna ulica po Zagrebu – ima zanimljiv i neobjašnjiv početak u svojoj misiji borbe za ta ljudska prava. Iz njegove molbe za rad u Javnom tužilaštvu iz 1955. godine možemo pročitati: „radio je na raznim dužnostima 14. XI. 1944. do 15. V. 1945. U NOV“. Svoju vojnu karijeru (?), dakle, započeo je s trinaest godina, o čemu je zapravo riječ vidjet će se u nastavku njegova CV-a na istoj molbi. „Od 15. V. 1945. do 31. X. 1955. u organizaciji UDB-e u svojstvu višeg pristava i referenta“. Sad je nešto jasnije koji je profesionalni pravac zauzeo trinaestogodišnjak Slobodan Budak; to čak i ISIL-u teško polazi za rukom. Radna epizoda u UDB-i samo je logičan nastavak malodobničkog ratnog puta. Ali ima dalje: iz molbe je uočljivo da je tek 1955. godine upisao prvi semestar pravnog fakulteta, što naravno nije bila prepreka da sa svršenom srednjom školom postane zamjenik Javnog tužitelja SR Hrvatske, poslije i Javni tužitelj, i kao takav na suđenju Anti Paradžiku priskrbio je hrvatskom domoljubu višegodišnje robijanje u Lepoglavi.

A onda ide jedan „prevrat savjesti“: godine 1971. podnosi ostavku na mjesto Javnog tužitelja kako ne bi sudjelovao u progonu hrvatskih proljećara(?!) i ubrzano postaje aktivist za ljudska prava i osnivač HHO-a? U četrdesetima ga naglo sustiže grižnja savjesti, prava katarza, konvertitstvo ili ipak i samo partijska ugradnja u njoj uvijek zanimljive „klerofašističke“ strukture?

Da je riječ o katarzi i obraćenju, nečem iskrenom, Slobodanov sin Neven Budak ne bi nikad postao partijski sekretar na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Još ima živih i s dobrim sjećanjem koji se sjećaju lobiranja oca za svog sina, i pritisaka tog čuvenog „borca za ljudska prava“, Slobodana Budaka. Na Filozofskom je konkurencija za mjesto partijskog sekretara bila izuzetno jaka, gotovo prestižna u cijeloj SR Hrvatskoj, uz Fakutlet političkih znanosti, naravno. Filozofski fakultet je bio i ostao najveći bastion komunizma, pravi arbitražni komitet partijske pravovjernosti i samoupravne prakse, leglo najvećih partijskih ideologa druge, danas i treće generacije. Prva je generacija ipak preferirala pištolj i bombu.

I upravo to je bila ideja vodilja dinamičnog dvojca, zapravo odabir Zorana Milanovića i zašto je baš odabrao Nevena Budaka. Zoran Milanović i Neven Budak osmislili su plan kako ugaslu i porušenu Kumrovačku partijsku školu, uz pomoć cjelovite Kurikularne reforme proširiti na cijelu Hrvatsku, tj. hrvatsko školstvo i (civilno) obrazovanje, proširiti na cijeli Kumrovec. To je početak, taj obiteljski niz trojice Budaka i onda sličan i nešto manje impresivan niz Milanovića, nešto pojačan obiteljski niz Ive Josipovića i neprestano isti obiteljski partijski nizevi Partijske nomenklature koji se zatvaraju u partijsku „omertu“. To je Domovinski rat koji Hrvati trebaju dobiti, rat protiv obiteljskih partijskih nizeva i njihova premrežavanja što već ide u četvrti naraštaj.

O tome je riječ i tu je poteškoća Kurikuluma: infekcija građanskog društva komunističkim svjetonazorom lažne jednakosti i vulgarnog materijalizma, pogotovo u ključnim predmetima školskog obrazovanja iz kojih svjetonazor izvire: u povijesti, književnosti, tj. umjetnosti. To je samo još jedan pokušaj da se na mala vrata i u formativnoj dobi mlade populacije uspostave komunističke vrijednosti.

Naručitelju Kurikuluma, srpsko-hrvatskoj Vladi Zorana Milanoviće bitno je RH kalibrirati što više na SRH, a onda dalje prema „regionalnim integracijama“. To su uradili s hrvatskom enciklopedistikom uz pomoć Leksikografskog zavoda, ista je namjera s Kurikulumom. Milanovićev-Budakov-Jokićev uradak je politički projekt od samog početka i nema veze s školstvom ili obrazovanjem.

 

Mila Marušić