Ipak i samo MZOŠ jedini ima mandat da odobri, nastavi ili poništi, ili pak naruči novi Cjeloviti kurikulum. Odluka je samo njegova, jer MZOŠ je vlast, naime ministarstvo Vlade Republike Hrvatske zaduženo za obrazovanje, šport i školstvo, i jedino meritorno državno tijelo koje smije imati mišljenje i snagu arbitraže o svemu što se događa u obrazovanju, školstvu i športu.

Odluke Ministarstva i ministra Šuvara su suverene i o njima se ne raspravlja na ulici i trgovima, o njima ne odlučuju tzv. nevladine i neprofitabilne udruge, pogotovo ne politička opcija koja je izgubila izbore – oporba. Da bi o odlučivala o Kurikulumu oporba mora osvojiti vlast na izborima, ulica i gerilski način vođenja političkih procesa nisu demokratska opcija. MZOŠ je gazda što se tiče Kurikula, a svi drugi mogu se samo promatrati i sudjelovati u raspravi na za to propisan način. Naravno da smiju i mogu prosvjedovati, okupljati se i lažno predstavljati kao na prosvjedu 1. lipnjana ove godine, ali u ovom konkretnom slučaju ne predstavljaju ni narod ni javost, nego su samo plaćenici jedne političke opcije, bivše vlasti i njenih nerealiziranih političkih ciljeva. Reforma obrazovanja se ne licitira na ulici, to je primitivizam, a ne demokratska stečevina.

Složit ćemo se: Hrvatska može bolje, ali nikavo dobro i nikakvu kvalitetnu reformu školstva Republika Hrvatska ne može očekivati od jugonacionaliste Nevena Budaka, Ive Družića i Borisa Jokića, njihove ekipe u kojoj sjedi unuka Aleksandra Rankovića, ali i supruge Zorana Milanovića i Ranka Ostojića. Kao što znamo, upravo je takvim podatnicima srpsko-hrvatska Vlada Zorana Milanovića dala mandat za izradu tzv. Cjelovitog kurikuluma i sudbinu odgoja i obrazovanja hrvatskih naraštaja u budućnosti.

Hrvatskom obrazovanju i školstvu svakako treba cjelovita reforma, ali ne nastavak „šuvarice“ u režiji pomno odabranih jugoslavenskih unitarista, svakako ne po izboru i narudžbi Zorana Milanovića, Vesne Pucić, Iva Josipovića i ostalih ideologa izjednačene krivnje u Domovinskom ratu i zagovaratelja tzv. regijona.

Svima su u Hrvatskoj puna usta reformi, svi od pijanaca u kafićima, sindikalista i političkih kreatura iz MOST-a, ali svi oni i cjelokupna hrvatska javnost samo su nominalno za promijene i reforme, jer baš se nitko niti malo ne želi odreći svojih (stečenih) prava, bilo čega svog za dobrobit šire zajednice?! Znači reforma da, ako treba i na ulicu izaći i urlikati o nužnim reformama, ali uvijek na račun tuđih prava, na račun drugih! Dakle, obična rulja! Javnost u Hrvatskoj ne postoji, samo partikularni interesi frustrirane bivše vlasti i njenih dokoličarskih anacionalnih skupina godinama izdašno  financiranih iz proračuna. Tako osmišljenim anarho-revolucionarnim diktatima ulice očito nema kraja.

Da postoji slobodnomisleća javnost, a ne sveznalice zadojene medijskim lažima i predrasudama, izašli bi na ulicu tražeći da SAD izruče Krešimira Milanovića, da se uhite i osude krivci za pljačku dokumenata, zlata i novaca u Heinzlovoj, krivotvoritelji lažne raparacije MIG-ova Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, istraži pogodovanja ministra Jakovine krupnom kapitalu, prozovu mediji zbog lažiranja i zamračivanja činjenica koje svakodnevno otkriva Zemaljski sud u Münchenu?!

Prije 75 godina KPJ je slične nesretnike opskrbila naoružanjem i potjerala u šume, danas je taktika nešto drugačija – gurnula ih je, oboružane transparentima na ulice i trgove. Oružje je očito prodano ili je za sada razervirano samo za udarne anarho-revolucionarne grupe?

 

Mila Marušić

Share
0