Suđenje Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču u Münchenu samo je otškrinulo vrata hrvatskih državnih i partijskih arhiva i na klupu za svjedoke donijelo niz zanimljivih svjedoka i svu silu do sada skrivanih partijskih i udbinih dokumenata.

Na taj se način saznalo da su sve te arhive očerupane i uništene još koncem osamdesetih, kad su partijske glavešine shvatile da se Jugoslavija raspada. Minhensko je suđenje rezultiralo presudom doživotne robije za obojicu članova (Josipa Perkovića i Zdravka Mustača) državne terorističke organizacije poznate pod nazivom SDB (Služba državne bezbednosti). Slijedom presude osuđen je i nalogodavac ubojstva, KPJ/KPH, tj. Partija.

Na minhenski sud pristigli materijalni dokazi omogućuju da se za sada rasvjetle još 22 partijska ubojstva hrvatskih domoljuba na terotoriju bivše Savezne Republike Njemačke. To bi mogao biti početak lustracije u Republici Hrvatskoj, a hoće li biti procesuirani u Hrvatskoj ovisi o budućoj vladi Republike Hrvatske. Ali i o njemačkom pravosuđu: za ubojstva koja su počinjena na njezinom teritoriju Njemačka može inzistirati da se sude u Njemačkoj.

To znači da uskoro trebamo očekivati podizanje optužnica i izručenje njemačkom pravosuđu za sada nepoznat broj hrvatskih građana koji su na bilo koji način sudjelovali u spomenutim likvidacijama. Postoji, naravno, i mogućnost da se spomenuti dokazi ustupe hrvatskom pravosuđu i DORH napokon učini ono što posljednjih 26 godina nije nikako učinilo – procesuira ubojstva komunističkog režima u Hrvatskoj. Na ovaj ili onaj način, u Münchenu ili Zagrebu, sudit će se osobama koje su sudjelovale u državnom terorizmu usmjerenom protiv hrvatskih domoljuba. Tako će se dodatno objasniti način rada zločinačke organizacije SKJ/SKH.

Tek će se tada vidjeti koga je „Lex Perkovic“, možda bolje „Lex Milanović“ doista branio, jer Perkovića i Mustača sigurno nije. Za partijsku nomenklaturu oni su već davno izgorjelo meso i iznimno opasni svjedoci. Zato im je Partija i dodijelila odvjetnika Anta Nobila, kako baš nikad, a možda ni tada, ni kao pokajnici ne bi ugledali svjetlo dana. Treba se podsjetiti da je davne 1986. godine, Anto Nobilo, tada tridesetpetogodišnje partijsko grlo, bio javni tužitelj u montiranom političkom procesu protiv Andrije Artukovića, nekoć visokog dužnosnika u NDH, i da je sada u Münchenu vodio Perkovićevu obranu kao da se u međuvremenu ništa nije promijenilo. Zanimljiv je način na koji Nobilo i danas postupa. On se ponaša kao da je vojni tužitelj propale i nepostojeće Jugoslavije, pokušavajući u javnosti stvoriti dojam da se sudi Stjepanu Đurekoviću, po njemu izdajniku i agentu BND-a, njemačke tajne policije. Kao da je zaboravio, ili ne želi znati, da Jugoslavije više nema i da se ne sudi žrtvi hrvatskog domoljuba, Stjepana Đurekovića, nego njegovim ubojicama, partijskim i državnim teroristima, Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču.

Nije, dakle, SDP-u stalo do spomenute dvojice partijskih terorista, nego joj je važno da suđenje ne otkrije modus operandi, suživot i jedinstvenu spregu KPH – SDS; naručitelja, tj. odobravatelja likvidacija – Partije – i jugoslavenske tajne policije, SDS, tj. UDB-e. Tijekom suđenja u Münchenu razotkriveno je kako je funkcionirala lista za odstrijel neprijatelja komunističke revolucije, kako je funkcionirao zapovjedni lanac i suvereno je dokazano da je Partija, svojoj (partijskoj) tajnoj službi davala naloge za likvidaciju političkih neprijatelja, kako u Jugoslaviji tako i u inozemstvu.

Još su veliki dijelovi zločinačke organizacije zamračeni, nedostaju imena; arhiva CK SKH je „selektivno pročišćena“ i tako nekompletna još uvijek je pod nadzorom Igora Dragovana, dakle nedostupna javnosti. Ipak, možda je netko bio spretniji pa je kompletna i netaknuta arhiva ipak sklonjena na sigurno i čeka pravog korisnika?

Samo je u Njemačkoj izvršeno preko 80 likvidacija hrvatskih domoljuba, a gdje su druge europske zemlje, likvidacije i nestanci po Hrvatskoj? Nedostaju mnoga imena u lancu organiziranog zločinačkog pothvata: živih i mrtvih nalogodavaca i operativaca.

Međutim suđenje u Münchenu otkrilo je čemu je i kome služila INA i možda pravi razlog zbog čega je Milanovićev SDP izglasovao „Lex Perković“. Kroz tu hrvatsku naftnu kompaniju osobe od najvećeg partijskog povjerenja – Vanja Špiljak, Mišo Broz, Jasminko Umičević i da s ne nabrajaju bivši i aktualni koristoljupci iz naftnih poslova – osnivali su u svoje ime i za partijski račun off-shore tvrtke i fiktivnim posredovanjem u poslovima s INA-om izvlačili ogroman novac, milijarde na račune u inozemnim bankama. To je kapital YUTA-e i partijske nomenklature s kojim je učinjen prvi krug Markovićeve privatizacije, tu su korijeni svih todorića, tedeschija, lukića, roglića, špiljaka, štrokova, gregurića... Ipak je riječ o INA-i, ali kao kasici-prasici za YUTA-u i privilegiranog vrha partijske nomenklature.

Otvaranjem sudskog procesa za 22 partijska ubojstva u na teritoriju Njemačke, izašli bi na vidjelo mnoge osobe, žive i mrtve, koje su aktivno sudjelovale u najvećem sindikatu ubojica, Titovoj partiji. Zahvaljujući njemačkom pravosuđu, sada iz mračnih rupa svoje anonimnosti po svojih „petnaest minuta slave“ dolaze mnogi očevi i stričevi hrvatskih političara poput oca Iva Josipovića, na primjer. Najveći medijski prostor zauzet će kad ih po crvenoj Interpolovoj tjeralici budu lovili po Hrvatskoj i uhićene sprovodili za Njemačku ili Remetinec, ovisi o DORH-u i političkoj volji nove Vlade.

Zoran Milanović će ponovno učiniti sve da zaštiti osobe povezane s partijskim likvidacijama, svoje političke mentore i suradnike; učinio je to jednom, pokušat će to učinit ponovno, ako njegov SDP pobijedi na izvanrednim parlamentarnim izborima u rujnu ove godine. Pokušat će još jednom od sebe napraviti svjetskog klauna, kao što mu je to uspjelo 2013. godine, ali opet nije pomoglo – Perković i Mustač ipak su bili izručeni njemačkom pravosuđu i nakon sudskog procesa uredno osuđeni najtežom i jedinom mogučom kaznom – doživotnim zatvorom. Ipak se prije toga Zoran Milanović i njegov partijski zdrug moraju suočiti s podrijetlom i korijenima SDP-a kao pravne, materijalne (imovina) – i ideološke nasljednice SKH i SKJ. I Zoran Milanović i Partija moraju se suočiti sa zločinima svojih predšasnika i odrediti prema njima – jer Partiji će se na koncu suditi – i javno odreći partijskih načela komunističke diktature. U paketu s partijskim zlatom, debelim računima u inozemnim bankama, ide i grijeh ubojstava političkih protivnika, grijeh državnog terorizma nad nevinim i SDPartija se mora premu svemu navedenom očitovati i odrediti.

Jugoslavije više nema, i to je svima osim Anti Nobilu, srbo-četnicima i orjunašima jasno i prihvatljivo. Hrvatska je pobjedila srpsko-srbijansku agresiju u Domovinskom ratu i ostvarila svoju punu državnost i suverenitet. Svi koji su se borili za samostalnu i suverenu hrvatsku državu, hrvatski su domoljubi i vitezovi. Oni drugi, koji su opstruirali hrvatsku borbu za državnu samostalnost, uspostavom hrvatske države postaju teroristi i tako ih valja tretirati. Na taj ih je način, uostalom, tretiralo i njemačko pravosuđe.

 

Mila Marušić

Share
0