Drago Pilsel je, kao i svi ljudi bez domovine, dosta zbunjena i proturječna osoba. Prvo je ustaša, pa je četnik, pa “antifašist” (što god to bilo), borac za ljudska prava (ha!)… Sukladno tomu, Pilsel je vjerojatno i jedini čovjek koji je izgubio više domovina; prvo NDH, o kojoj su mu pričali roditelji, pa Argentinu, pa Jugoslaviju, pa onda i Republiku Hrvatsku kad je Ivo Josipović prestao biti predsjednik. Stoga bi bilo zanimljivo vidjeti tko mu je uopće dao državljanstvo i po kojim osnovama…

Njegovu mladost “pesnički” sažima Milenko Jergović: Drago Pilsel došao je 1991. iz Argentine da zajedno s bratom umre za Hrvatsku, zemlju o kojoj nije znao ništa. Nekoliko mjeseci kasnije, usred jedne sulude pomorske akcije, brat je nestao, da mu se tijelo nikad ne pronađe. Ostvario je ono za što je odgajan u toj zemlji vojnih diktatura, navikloj da sinovi materama nestaju, u kojoj je, daleko od svake pretpostavljene romantike, rastao jedan divlji naraštaj našega naroda. Nisu se oni u Buenos Airesu susretali s Borgesom ili Gombrowiczem, nego s Antom Pavelićem, ili samo s njegovim duhom, koji je lebdio nad tom našom Argentinom još dugo nakon što ga je u Madridu pokopalo, pa kada su braća Pilseli odlazili umirati za Hrvatsku, umirali su u njegovo ime. Tako je to bilo, a teško da je i moglo drukčije biti.“ (Yutarnji, 02. ožujka 2010.)

Zanimljivo je u Pilselovoj biografiji što je bio zaređen u Argentini; pripadao je franjevačkom redu, odnosno t. zv. fratrićima, koji se zavjetuju na siromaštvo te putuju svijetom smještajući se u siromašnim urbanim sredinama naviještajući Isusa Krista. Čini se da je to sve ostavilo biljeg na mladome Dragi stoga on produhovljeno piše: „Potpuno bezosjećajna prema ljudima u potrebi, prema onima koji unatoč slabim plaćama služe i dežuraju: prema vojnikinjama i vojnicima kojima zapovijeda i kojima, za razliku od njenih prethodnika, ne čestita Novu godinu i ne želi da se čitavi i zdravi vrate kući ako su u misijama poput one u Afganistanu, prema policiji i vatrogascima, HGS-u, civilnoj zaštiti i ostalim dobrovoljačkim spasilačkim timovima, prema radnicima u zdravstvu, riječju, prema svima onima koji rade da bi nama ostalima bilo zajamčeno da se u novogodišnjoj noći opustimo i voljenima poželimo mir i radost, zdravlje i ljubav, dakle svima njima, pa i nama, Kolinda Grabar-Kitarović pokazuje prezir i tvrdoću srca: 'Gladni su, neka jedu kolače', čuje se iz Amerike.“ (Autograf.ndh.yu.hr, 02. siječnja/januara 2017.)

Da se Drago, koji je u međuvremenu postao Dragan, i dalje drži svojih vjerskih uvjerenja, dokazuje i činjenica da je pred koju godinu sina upisao u Salezijansku (!) gimnaziju u Rijeci, no onda ga je potom brzo ispisao (vjerojatno se bojeći što bi o tomu mogla kazati „sekularna“ Partija).

Breme života nije lako podnositi; zato tu valja tražiti prave razloge zbog kojih se Dragan Pilsel odrekao zavjeta na siromaštvo i prigrlio „ovozemaljsku radost“ („Autograf“) koju je mimo i protiv zakon financiralo Ministarstvo kulture na čelu sa Zlatar-Violić. Čini se da je Dragan Pilsel rano shvatio da se od domoljublja i katoličke vjere ne živi najbolje; bolje se živi od pljuvačine i vikanja: „Raspni ga!“ Uostalom, trebalo bi Pilsela pitati što je radio za vrijeme Falklandskog rata, jer, nije bio samo novinar…?

Ipak, Pilsel se nikako ne želi (ili može) opredijeliti; uvijek je na dvije stolice – kad je „antifašist“, promiče kršćanstvo, kad je ustaša, promiče bratstvo i jedinstvo; kao šesnaestogodišnjaku mu je iznad kreveta visila slika poglavnika Ante Pavelića, sad mu visi portret Vlade Gotovca.

Evo što je izjavio za „Radio slobodna Evropa“ u veljači 2014. godine: „Zamislite mene sa šesnaest godina kako bacam kamenje na prozor jedne sinagoge. Iznad moga kreveta sam imao sliku Ante Pavelića, a ne raspelo Isusa Hrista. Vidite gdje sam stigao danas. Kolumnista sam jednog židovskog glasila, član Predsjedništva Savjeta antifašista, bio sam savjetnik u kampanji Ive Josipovića, prilično poznat novinar, imamo nekoliko javnih priznanja. Koosnivač sam Hrvatskog Helsinškog odbora i tako dalje. Nije lako. Cijena može biti skupa. Ostao sam bez mojih argentinskih prijatelja. Žalim. Oni su u zabludi, ali ja neću da se promijenim zbog toga. Mislim da sam napravio ispravan potez i taj potez preporučujem i njima. Znam da im je teško, ali moraju ga kad-tad napraviti.“

Poliglot, apatrid s dva državljanstva i poli-ideolog, kršćanski humanist i sekularni antifašist; sve u jednom, jedan za sve – Drago Dragan Pilsel.

 

Mila Marušić