Hrvatska demokratska zajednica je stožerna stranka hrvatskoga naroda u trenutnom razdoblju. U 19. je stoljeću to bio HSP pod Starčevićem, u 20. HSS pod Radićem, a te su ideje, i starčevićanstva i radićevštine po inerciji utkane u vrijednosti te svjetonazor kojeg zastupa i promiče, ne Tuđmanov HDZ, još manje Sanaderov, Karamarkov ili Plenkovićev, nego Hrvatska demokratska zajednica kao izraz volje hrvatskoga naroda za slobodom, demokracijom i nacionalnim suverenitetom.

Tko misli drukčije neka pogleda u kojem su stanju danas HSS, HSP, ali i sve one stranke nastale 90-ih godina, HSLS, HDS i t.d. Također, sve stranke koje su nastale odvajanjem od HDZ-a su jednostavno – iščeznule; bile su još koju godinu prisutne na političkoj sceni, ali su naposljetku sve nestale, od Manolićevog HND-a do Glavaševog HDSSB-a.

Čelnici HDZ-a dolaze i odlaze. Mnogobrojno članstvo, dijelom sačinjeno od oportunih komunističkih prebjega (Manolić, Mesić, Valentić, Gregurić, Šeks…) i njima sličnih također nije mjerodavno (kako objasniti činjenicu da se na dvama unutarstranačkim izborima stranke od 200 000 članova kandidirao samo jedan čovjek, do li komunističkim poslušničkim mentalitetom?), no ono što zaista je mjerodavno, opstojeće i zbiljsko jest ideja slobodne Republike Hrvatske, sanjana od strane većinskog hrvatskog puka u Domovini i izvan nje; ideja naposljetku sprovedena u djelo, unatoč svemu, od ljudi okupljenih u Hrvatskoj demokratskoj zajednici i oko nje. Ovisno o tomu kako se vodi i tko ga vodi, HDZ će biti slabiji ili jači, ali dok se stubokom ne izmijeni društvena klima i (geo)politička paradigma, HDZ će ostati na političkoj sceni u Hrvata središnja stranka suvremene hrvatske povijesti i zbilje.

Dvadeset i sedam godina višestranačja potvrđuje da je tomu zaista tako. HDZ je ili bio na vlasti, ili u dva navrata bio najveća oporbena stranka dok se nije konsolidirao kako bi se naposljetku vratio na vlast koju trenutno obnaša.

Međutim, za dolazak na vlast u bilo kojoj demokratskoj zemlji nije dovoljno imati samo podršku većinskog puka, već, kako nas poučava (politička) povijest 20. stoljeća, potporu nekih središta moći izvan, u našem slučaju, Hrvatske. Ta je vanjska potpora u logističkom, ekonomskom i medijskom smislu relevantnija od unutarnje, budući je prva u mogućnosti manipulirati ili upravljati drugom. Sjetimo li se samo Domovinskog rata, shvatit ćemo da je Franjo Tuđman cijelo vrijeme morao vješto pregovarati i održavati ravnotežu, ne u Hrvatskoj, već izvan Hrvatske. Zar će netko reći da HDZ na čelu s Tuđmanom 1991. nije imao potporu hrvatskog puka? Imao je, ali nije imao potporu međunarodne zajednice, koja je bila u stanju slomiti hrvatski otpor i jednostavno nas gurnuti nazad u jugoslavensku tamnicu. Zato se pristalo na raznorazne kompromise, od "Sarajevskog sporazuma, “Z4” do Daytonskog sporazuma i zato se dugo čekalo zeleno svjetlo za osloboditeljske operacije.

I upravo se na primjeru Domovinskog rata, kroz njegove faze, može iščitavati odnos unutarnje i vanjske (međunarodne) političke potpore. Kako jedna raste, tako druga pada; kao da su Manolić i Mesić ’94. godine sami odlučili za državni udar; naprotiv, središta moći izvan Hrvatske, jedno od njih u Beogradu, su taj puč svesrdno podržali, no bili su slabiji pri odmjeru snaga s prohrvatskim središtima moći u inozemstvu.

Zato je Tuđman bio jedini hrvatski državnik, jedini državotvorni političar, jer je uz ljude oko sebe uspio postići kompromise, a pritom ne izdati hrvatske nacionalne interese. Suludo bi bilo kazati da Tuđman nije griješio, ali, griješili su i Starčević i Radić, i to dosta, ali su naposljetku ostali svijetle točke u kolektivnom sjećanju hrvatskog naroda.

Hrvati 90-ih godina nisu ratovali samo protiv zvijezde petokrake na četničkim glavama; oni su ratovali protiv cjelokupnog svjetskog poretka čiju je potporu Miloševićeva Jugoslavija aspolutno uživala. Rat je završio, ali samo u svojem klasičnom obliku, jer je Hrvatska, postavši punopravnom članicom demokratskog i civiliziranog svijeta, stupila na novo ratište, gdje se neke bitke i ratovi vode preko tisuću godina, a neke tek pedesetak.

Prije nastavka, važno je naglasiti da Hrvatska na tom novom, globalnom i svjetskom “ratištu”, sudjeluje pod vodstvom ideja i ideala Hrvatske demokratske zajednice, koje su, u najmračnijem trenutku slavne hrvatske povijesti, unatoč svemu, ipak prevladale. Ukoliko bi Hrvatska napustila sve vrijednosti pod kojima je nastala, nestao bi smisao njezina postojanja.

 

Nastavlja se…

 

Josip Gajski