O stanju duha u Hrvata dovoljno govori odsutstvo ironije, sarkazma i cinizma, pogotovo spram političke scene koja pruža toliko materijala da bi i Plaut imao pune ruke posla.

Uzmimo jednostavno samoprozvanog vođu desnice, bivšeg ministra kulture, Zlatka Hasanbegovića, koji, gdje god dođe, nastoji promijeniti ime nekog trga ili ulice, te čak i na zasjedanjima Gradske skupštine istupa isključivo po temama iz II. svjetskog rata.  Kakav li je to jad od hrvatske kulture i pisane riječi kad nema dostatno pismenog pera koje bi u maniri jednog Cervantesa, Voltairea ili Hašeka takvo političko djelovanje naprosto – izrugalo!

Popunivši prazninu pravaša, čijih stranaka ima više no bakterija u ljudskom tijelu, Hasanbegović se odmetnuo od jedine državotvorne stranke u Hrvata i naprasno postao “vođa” nekakve čudne “desne opcije” u Hrvatskoj, koja ni o čemu nema jasnog stava nego o II. svjetskom ratu. Naravno, igrokaz je to majstora zakulisnih igara, unatoč tomu što desna opcija postoji, mada njezino djelovanje nije uvijek onoliko eksplicitno kako galamdžije očekuju. No, to samo pokazuje da političke strukture, bile one krajnje lijeve ili krajnje desne, bivaju postavljane izvana, dakle, opet izvan Hrvatske, što se svakako protivi svjetonazoru bilo koje desne hrvatske stranke.

Čudno što već netko nije zamijetio bizarnosti u takozvanim “ultra desnim” opcijama diljem Europe; uzmimo, primjerice, njemački AfD, stranku koju soroševski mediji predstavljaju kao “ultra desnu”, “fašističku” i t.d. – oni su na prošlim izborima kandidata za kancelara predložili ni manje ni više nego lezbijku! Češka stranka Svoboda a přímá demokracie (Sloboda i izravna demokracija) za vođu ima Japanca, a zove se Tomio Okamura! Jedan od najgorljivijih zagovornika „Brexita“ je bio Rus Boris Johnson. Srpska je napredna (četnička) stranka u Srbiji kao predsjednicu vlade iznjedrila – lezbijku. Stoga je jedino prikladno da se Hrvatima, čiji korpus čini 91.37% kršćana, od čega 86.28% katolika, za vođu „prave“ ili kako bi ljevičari rekli „radikalne“ desnice postavi – muslimana.

Uzimajući u obzir iseljenu Hrvatsku, prije svega Hrvate u Bosni i Hercegovini, kao najvažniji i najprimarniji hrvatski nacionalni interes te povezujući isti s otvorenom osmanizacijom BiH u režiji Bakira Izetbegovića, t.j. turskog sultana Tayyipa Erdogana, a ujedno svjedočeći tektonskim geopolitičkim pomacima upravo na „ovim područjima“, čovjek se naprosto zapita – tko je Hrvatima u Domovini i izvan nje „uvalio“ Hasanbegovića? Vjerojatno netko tko se povodi onom narodnom: Begović Begoviću ne kopa oči, pa bio Hasan, Bakir ili Izet...

Ništa ne bi bilo sporno da nije Hasanbegovićeve nejasne politike prema hrvatskom pitanju u BiH i napuštanja HDZ-a nakon prošlih prijevremenih izbora. Politička je povijest od hrvatskog osamostaljenja pokazala tko je u ključnim i gorućim trenutcima napuštao HDZ; krenulo je s „patriotima“ Manolićem, Mesićem i Boljkovcem, a privelo se kraju izlaskom Prgometa, Kujundžića i Hasanbegovića.

Glede trenutne vrhuške HDZ-a, dakle, Plenkovića, Obuljen, Božinovića i svih onih koji ovih dana pjevahu „Hristos se rodi“ na Pupovčevu domjenku. Međutim, na domjenak Makedonske pravoslavne crkve u Hrvatskoj nisu otišli. Zar postoji netko tko smatra da je to politika i stav HDZ-a?

Naravno da nije, no zar treba zbog tih i takvih poteza odmah napustiti stranku? Takvi se potezi i potežu kako bi se domoljube istjeralo iz najveće i, ponovimo, jedine državotvorne stranke u Hrvata. Je li Predsjednica bila na pupovčevom domjenku? Jesu li ministri Medved i Krstičević bili? Nisu, a oni su autohtoni predstavnici hrvatskog demokršćanskog korpusa.

Mnogima nije jasno da je politika u demokratskim sustavima kompromis. Samo u totalitarnim režimima nije bilo kompromisa, zbog čega su svi mahom propali. Također, ustrojiti stranku nakon što je od 2000. godine sustavno urušavana nije nimalo lak posao. Zaboravlja se tko je (pre)ustrojavao HDZ od 2012. godine; nije Karamarko, nije Hasanbegović, nije Šeks, već Milijan Brkić - kao glavni tajnik HDZ-a. Tko je obišao cijelu Hrvatsku i sve stranačke organizacije, procijeno stanje, stekao odanost (ne poslušnost!), razgovarao s ljudima i dalje redom te nakon obavljenog posla predao ustrojenu stranku Karamarku da bi ovaj, na koncu, rušio vlastitu vladu? Plenkovića je ista struktura dočekala i podržala, no, ako Plenky ovako nastavi, mogao bi sutradan ostati bez dvadesetak ruku u saboru i proporcionalno toliko na sjednici vlade. Onda mu ni briselska bojna ne će moći pomoći, već eventualno Pupovac, Saucha, Bernardić i Vrdoljak.

Sudeći prema ovosezonskim emisijama vrlo gledane „Bujice“, čini se da premnogima sve ovo nije jasno. Politika ne poznaje prijateljstva, već samo interese. 19. je stoljeće pripadalo HSP-u, 20. stoljeće HSS-u, a 21. stoljeće Hrvatskoj demokratskoj zajednici. HDZ je stožerna stranka hrvatskog naroda, i ona je više od ukupnosti njezina članstva. Već u „Umijeću ratovanja“ stoji: „Ako je neprijatelja više, povuci se.“ Tiha voda brege dere, a glasna zemlju podriva. Stoga, ne trebamo Hasu kad imamo Vasu!

 

Mila Marušić

Share
0