Davor Bernardić već mjesecima uspješno čisti SDP od lijevih projugoslavenskih ultraša i koliko god je oporba unutar Partije jaka i složna, ne mogu mu ništa.

Andrej Plenković slične poteze vuče u HDZ-u, samo je riječ o desnom krilu i o državotvornim HDZ-ovim seniorima na svim razinama. I kod SDP-a i kod HDZ-a nakon čišćenja ostaje samo „političi centar“, bilo lijevog ili desnog predznaka. To je priprema za toliko očekivani politički zagrljaj „velike koalicije“ HDZ-a i SDP-a, a njihov je politički susret zamišljen upravo na zajednički pripremanom političkom centru.

Već neko vrijeme, točnije od dolaska Andreja Plenkovića na čelo HDZ-a, SDP i HDZ su u prešutnom dogovoru, i kad su HDZ-ovi birači progutali (jesu li?) HDZ-ovo koaliranje s HNS-om, sa svim mogućim saborskim prebjezima i prihvatili Milorada Pupovca za stvarnog Plenkovićeva političkog tajnika, onda će i protuprirodni blud sa SDP-om proći u sramotnom muku „čuvene“ hrvatske šutnje.

Da proces privikavanja HDZ-ova biračkog tijela na „veliku koaliciju“ traje već neko vrijeme može se uočiti po neobičnim političkim potezima i još neobičnijim objašnjenjima vladajuće većine. Prije svega s kojim oprezom ministar Uprave i glavni ideolog modernog HDZ-a, Lovro Kušćević, prilazi brojanju glasova inicijative „Narod odlučuje“. Očigledno da u kontekstu „velike koalicije“ HDZ ne želi nikakav referendum o promjeni Izbornog zakona niti želi bilo što mijenjati u postojećem. Davor Bernardić je potpuno istoga mišljenja, sjajno bi mu legla sinekurna pozicija potpredsjednika Vlade u budućoj koaliciji s HDZ-om. Andreju Plenkoviću je jasno da se izbori mogu dogoditi u svakom trenutku, čak i zbog banalnih razloga izostanka samo nekoliko ruku; dovoljna je malo jača gripa ili neugodna prometna nesreća, zato predsjednik Vlade ni na koji način ne želi riskirati biti izbačen iz sedla za ovoga mandata niti riskirati pobjedu na sljedećim izborima. Neće sjahati sve dok ne pokuša ispuniti svoje obveze. Čovjek iz Bruxellesa nije slobodan sve dok ga Berlin ne otpusti.

Naime Plenković još nije Republiku Hrvatsku podvrgnuo Eurozoni („ulazak“ u Eurozonu je eufemizam), da bi na taj način izgubila važan dio svog (financijskog i fiskalnog) suvereniteta i na taj način Hrvatska postala još podložnija briselskim birokratima i berlinskim gazdama.

Ulaskom u Eurozonu hrvatska lisnica nepovratno više ne bi bila u hrvatskom džepu. Emisiona banka bila bi dalje nego nekad Topčider. Forsiranje Eurozone je neshvatlivo; ni Andrej Plenković ni njegovi gospodari u Bruxellesu i Berlinu ne žele vidjeti da je hrvatsko gospodarstvo još uvijek na razini socijalističke dogovorne ekonomije i potpuno nespremno za tržišnu utakmicu i ulazak u Eurozonu. Primjer s beskrajnim „restrukturiranjima“ brodogradilišta više je nego slikovit. Ili baš zato(!), jer bi takva insuficijentna ekonomija učas podletila pod moćno njemačko okrilje i briselsko administriranje, a Hrvatska bi sa svojim resursima, prije svega napuštenom Slavonijom i „frei zimmer“ jadranskom obalom postala njemačka kolonija, zapravo plijen njemačke ekspanzije u Europi.

Putinova Rusija i Merkeličina Njemačka utiho su obnovile stare saveze svojih predšasnika i ti se dogovori ne očituju samo u zajedničkom poduhvatu „Toka 2“, plinovodom Baltičkim morem, nego i po mnogim drugim geopolitičkim potezima na Bliskom istoku, na primjer.

Ova Rusija je onaj stari SSSR kojeg su Hrvati itekako upoznali, ali ova Njemačka nije Adenaurova i Kohlova Njemačka koja je Hrvatima pomogla da kao dijaspora, stotine tisuća njih, izbjegnu politički progon i u Njemačkoj ostvare bolji život. Ovo je DDR-ska Njemačka Merkeličine i Putinove mladosti: njihova zajednička „pradomovina“ DDR. Njemačka Angele Merkel se preko Bruxellesa i njegovih birokrata nameće Europi i to podsjeća na neke nesretne događaje i godine prošlog stoljeća kad je sve završilo u krvi i nasilju. Kad naraste i ojača, Njemačka jednostavno ne može odoljeti Europu smatrati svojim prirodnim plijenom.

Pa kad korupciji skloni ruski državni poduzetnici kupuju imovinu na Jadranu ili se motaju oko INA-e i HEP-a, a preko Agrokora su u posjedu velikog komada slavonskih ravnica, Hrvatska se treba zapitati što joj je činiti u zagrljaju lažnih i opasnih prijatelja?

Nitko se za vladavine „velike koalicije“ neće previše ni pitati ni čuditi rusko-njemačkoj podijeli hrvatskog plijena, zato se ubrzano ide k toj velikoj političkoj inovaciji. Takva će koalicija preko svojih glasačkih tijela prevenirati i utrnuti svaki prosvjed i negodovanje. Članstvo i simpatizeri obiju stranaka dovoljno je veliko da amortizira svaki revolt, a Vlada će trabunjanjem o očuvanju radnih mjesta objašnjavati genijalnost svojih podložničkih poteza.

U godinama kad se krijesta „vođe“ diže Angeli Merkel, kao što se dizala tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća drugom jednom kancelaru, jedino geopolitičko riješenje i spas za Republiku Hrvatsku je savezništvo sa SAD i što veća povezanost s NATO-om kao jedinom pravom vojno-političkim čimbenikom u Europi. Amerika je dvaput spašavala Europu od njemačke neumjerenosti i još uvijek u Njemačkoj preventivno drži svoje vojne baze. Naravno, takvo savezništvo ne ide bez dobrog duha SAD u Europi i na Bliskom istoku – državom Izrael, a Hrvatska je Izraelu već pružila svoju ruku prijateljstva i ta je gesta dobro prihvaćena. Nije u pitanju samo LNG terminal(i) i izgradnja vojnih kapaciteta i logistike na teritoriju Republike Hrvatske; mnogo se više od toga očekuje i može učiniti – Hrvatska treba postati zemlja od strateškog povjerenja najvećoj planetarnoj sili i integrani dio NATO-ve strategije i kreativni član Višegradske skupine. To znači premiještanje dijela NATO-vih baza (iz Njemačke?) u Hrvatsku. Nitko nikada pod američkim kišobranom nije nastradao.

Ali sve to ne može, i ne smije, izvesti njemački čovjek Andrej Plenković u banskim dvorima i njegovi poslušnici. U slučaju da ne uspije u svojoj zadaći, Andrej Plenković će tražit uzmak u visokoj EU sinekuri ili u jalovoj EU diplomatskoj eliti, ovisi koliko politički poživi njegova politička zakrilnica Angela Merkel (možda do Božića) i njegov štipavac Jean-Claude Junker. No, to je nevažno, njegova osobna karijera, sudbina Hrvatske u ovim trusnim vremenima brzog preslagivanja geopolitičkih silnica daleko je važnija.

 

L. C.