Afera s „Uljanikom“ samo je vrh ledene planine hrvatskog gospodarstva i stanja u državi; nesumnjiv dokaz da Republika Hrvatska nije ni započela tranziciju, tj. nije iskoračila iz sljepila komunističkog svjetonazora niti ima volje da se ikad odrekne sovjetskog uma i recidiva tzv. komunističkog samoupravljanja.

Ni Vlada, ni samoupravljači-(ne)radnici iz „Uljanika“, ni istrijanski autonomaši, tzv. IDS-ovci, ni pritvoreni menadžment „Uljanika“, ni njihovi odvjetnici, nemaju ni viziju ni riješenje, ali se svi kunu u svoju nevinost i (ne)postojeću brodograđevnu tradiciju hrvatskih brodogradilišta. Čak je i Predsjednica nasjela toj euforiji pa kao u „stara dobra“ maršalska vremena prima "delegaciju uljanikovca" i pretače izlizane fraze o čuvenoj hrvatskoj tradiciji. Nitko na glas ne želi reći da se u tako izgrađeni brod ugrađuje manje od 5% hrvatskih proizvoda te obilato hrvatsko zabušavanje kao i krađe na svim razinama plavih i bijelih ovratnika. Zato je po svakom izgrađenom brodu gubitak između sto i dvjesto milijuna kuna, a naručitelj, dobivši jeftinije brod, debele premije dijelio ljudima iz uprave na offshore račune.

Televizijska emisija „Otvoreno“ od 27. ovog mjeseca bjelodano je pokazala svu bijedu i nemoć hrvatskog društva da se suoči sa svojim Istočnim grijehom: društvenim vlasništvom, radničkim samoupravljanjem i komitetskim mentalitetom. Kad se tome doda jeftino politikanstvo ove i svih prijašnjih vlada Republike Hrvatske, kao i lokalne uprave, konkretno IDS-ove mafijaške hobotnice, dobije se zamršeni čvor koji nema tko mačem odmrsiti. Ponajmanje nepostojeća oporba na čelu sa SDP-om. To su oni isti političari koji su itekako omogućili prorčunsko dojenje davno ubijenog „Uljanika“ kao i cijele hrvatske brodogradnje; djelatnosti koja je nakon pada Berlinskog zida i SSSR-a postala besmislena, tj. ostala na životu da bi nekolicina iz nje isisavala proračunske milijarde kuna.

Antun Nobilo, nekadašnji jugoslavenski tužitelj i aktualni agitpropovski odvjetnik za goruće slučajeve, svoju je odvjetničku umješnost i uspješnost dokazao kao sveznajući Perkovićev odvjetnik pa mu branjenik upravo služi doživotni zatvor u Njemačkoj. Da u Njemačkoj postoji smrtna kazna, Perković bi se već odavno zanjihao na vješalima! Ali Nobilu ne smeta da svom novom odvjetničkom plijenu (Gianni Rossandi) sugerira obranu šutnjom. Valjda je i neupućenima jasno da od dvanaestorice privedenih barem su se četvorica nagodila i „pjevaju“ što ih se pita i što ih se ne pita. Nobilovo naglašavanje obrane šutnjom indicira da upravo Rossanda ima najveći pjevački raspon i želi si što prije priskrbiti status pokajnika i zaštićenog svjedoka.

Ministar Tomislav Tolušić u spomenutoj je emisiji pokazao dvije stvari: da ova Vlada nema riješenje i da je on zalutao u visoku politiku, ako takvo nešto u hrvatskoj uopće postoji? Dozvolio je da mu peskavi Boris Miletić docira kako je upravo ova Vlada kriva za propast „Uljanika“ i „3. Maja“, a ne Vlade u kojoj je IDS aktivno sudjelovao ministarskim stolicama. I iznerviranom Tolušiću nije preostalo drugo nego da bez pravih argumenata kao seoska placarica vrijeđa Borisa Miletića iako je zaslužio. I nije se sjetio ili nije želio Miletiću nabrojiti IDS-ove grijehe u „Uljaniku“ od kadriranja svih Uprava „Uljanika“ i pogodovanja raznim kooperantima pa do megalomanskih Monte Carlo projekata na području gdje se nalazi „Uljanik“ i druga industrijska postrojenja poput cementare.

Gradonačelnik Pule – istrijanski autonomaš i predsjednik IDS-a, oficirsko dijete iz „mešanog braka“ – i da hoće ne može drugačije promišljati „Uljanik“ nego kao IDS-ovu dojilju i način da se u svakom momentu ucjenjuje Zagreb. Čak i u trenutku kad su svi shvatili da je „Uljanik“ najveći hrvatski gubitaš, IDS je dobro procijenio da još itekako mogu zatrebati predsjedniku Vlade i uhodana se politička trgovina na relaciji Zagreb-Pula nastavlja po približno istoj shemi. Andrej Plenković ne pita za cijenu i kupuje jednako socijalni mir kao i eventualnu političku koaliciju. No, ovaj put cijena je ipak previsoka, a cijela politička trgovina izložena očima javnosti i takav politički dogovor može teško proći ispod radara predstojećih europskih i predsjedničkih izbora. Zato se predsjednik Vlade odlučio za stečaj i pustio „Uljanik“ niz vodu. I sve je to tek privremeno rješenje kad u zasjedi čeka afera s ruskim preuzimanjem Agrokora, a u tome je Plenkovićeva vlada itekako sudjelovala sa ili bez Marine Dalić na ministarskoj poziciji. Ni afera s „Đurom Đakovićem“, pravim kapitalcem među hrvatskim gubitašima nije daleko, taman nekako najesen.

„Dečko iz Šijane“ kako Istrijani tepaju članu Nadzornog odbora „Uljanika“ Samiru Hadžiću, ustvari je priučeni skladištar i doseljeni legionar s yugoprostora koji s Istrom veze nema, a to samo dokazuje što je Istra i istrijanstvo: „yugomešanci“ i lokalni autonomaši, komunističko-četnički fašizam usmjeren protiv samostalne Republike Hrvatske. Ti toliko vrijedni i poduzetni Istrijani igrom povijesnog slučaja baštinili su povoljan komad hrvatskog teritorija, da ih je preseliti u Liku bili bi gladni krumpira i kupusa i žedni vode s potoka.

Samiru Hadžiću na pamet ne pada da je on, kao vlasnik uljanikovih dionica i član Nadzornog odbora, jednako kriv kao i privedena Uprava brodogradilišta. Jer lakše je u TV studio doći u znojavoj majici i glumiti solidarnost s radnicima nego obući čistu košulju i odreći se naknade, ovlasti i beneficija. Imponirati sam sebi i drugima. I koja je to zemlja i koje ugledno svjetsko brodogradilište kad pomoćni skladištar može obnašati dužnost podpresjedika Nadzornog odbora jednog takvog respektabilnog kolektiva? Toga nije bilo ni u "samoupravnoj" Titovoj Yugi.

Nitko u emisiji nije spomenuo, čak ni Tomislav Tolušić, da su najveći dioničari „Uljanika“ upravo (ne)radnici s 47% pa oni, i samo oni, odlučuju o svojoj sudbini od trenutka privatizacije 2012. Oni neka se zajedno s ostalim dioničarima pobrinu za dokapitalizaciju posrnule tvrtke. Da je Tomislav Tolušić pogledao „Otvoreno“ s istom temom samo nekoliko dana prije, mogao je čuti bivšeg „prvog“ ministra Radomira Čačića kako govori o upravo o radnicima, vlasnicima uljanikovih dionica, kao izuzetno suodgovornima, zapravo ključnim čimbenicima odgovornima za stanje u „Uljaniku“, ali ne on je dopustio Miletiću da laže o 25% dionica u vlasništvu države.

I naravno, nitko nije spomenuo da su vlasnici novogradnji (jaružara i kruzera) slobodni odlučiti o sudbini svoje imovine zato jer su odavno platili svoje brodove i s njima mogu slobodno raspolagati. Nitko ih, ponajmanje samoupravljači (ne)radnici ne smiju spriječiti da ih preuzmu u stanju u kakvom jesu i otplove u bolju budućnost. A Samir Hadžić i samoupravne sindikalije bi im zabranili isplovljenje i prijete pljenidbom. Vjerojatno bi Samir po navici svog prvobitnog zanimanja (redar-izbacivač) organizirao premlaćivanje vlasnika?

S kime se i s čijim ugledom to igra pomoćni skladištar i je li Hrvatska postala talac takvih i njemu sličnih ratobornih redara? Treba li Hrvatskoj, članici EU-a dodatno sramoćnje pljenidbom tuđe imovine i kakvo riješenje nudi Andrej Plenković kad vlasnici novogradnja dođu po svoje, a Samir im poruči : „no pasaran“?

 

L.C.

Share
0