Krajem 2011.te godine u široj neupućenoj javnosti prilično je odjeknula vijest da je otac Vesne Pusić pok.Eugen Pusić tokom Drugog svijetskog rata bio uzorni časnik vojske NDH pa čak i vojni sudac.


Sudeći po objavljenim dokumentima, vjeran ustaškom režimu ostao je sve do njegovog sloma te je za dokazanu vjernost i odlikovan. Prema nekim još neprovjerenim informacijama nakon što su partizani zauzeli Zagreb, Eugen Pusić je sa tisućama vojnika i civila bio zatočen u zloglasnom logoru Kanal na mjestu gdje je današnji zagrebački autobusni kolodvor.

Navedene činjenice djelovale su kao hladan tuš na i ne baš tako mali broj građana koji se nije pomirio sa nastankom i uspješnom obranom Republike Hrvatske, a čiji je Vesna Pusić neslužbeni lider u sjeni i glasnogovornik već petnaestak godina. Za tu se titulu Vesna Pusić uspješno nametnula mješavinom svog obiteljskog pedigrea (djed Danko Anđelinović i njegova braća Grga i Berislav aktivni u proganjanjima i ubijanjima Hrvata tijekom Kraljevine Jugoslavije i Drugog svijetskog rata kao aktivni članovi jugonacinalističkih i velikosrpskih stranaka i suradnici i članovi monarhističkog-četničkog pokreta u Drugom svijetskom ratu) i svojih osobnih dosljednih istupa.

Pod tri ilustrativna primjera prisjetimo se stavova Vesne Pusić u slučaju haaške optužnice protiv Janka Bobetka , pa paralelno s tim obratimo pažnju na izborni uspjeh Vesne Pusić u mjestu Jagodnjak u Baranji (rezultati prvog kruga predsjedničkih izbora 2009. godine u Jagodnjaku) čiji su mještani bili okosnica neprijateljske agresije i genocida na istoku Hrvatske, zapravo su iskazivali podršku Josipu Boljkovcu tadašnjem optuženiku za teške ratne zločine nad civilnim stanovništvom.

Zanimljivo je i to da je brat Vesne Pusić, Zoran Pusić poznat kao jedan najekstremnijih protivnika Domovinskog rata i Republike Hrvatske i osobni prijatelj zloglasnog Save Štrbca visokog činovnika propale Republike Srpske krajine koji je zajedno sa istomišljenicima ala Pusić pisao prijedloge za optužnice protiv generala Janka Bobetka, Ante Gotovine i Mladena Markača, koje je nekompetentno i britanskim interesima ispolitizirano haaško tužiteljstvo uglavnom prepisalo. Takvim jasnim djelovanjem zapravo nastavkom kontinuiteta politike većine svojih predaka(Anđelinovića) Pusići su već dugo vremena ikone nehrvatske Hrvatske, a s obzirom na državu u kojoj žive i protiv koje djeluju i ikone hrvatskih apsurda.

Senzacionalno otkriće službovanja Eugena Pusića u represivnim organima NDH izazvalo je lavinu pitanja. Kako li se onda kasnije vrlo brzo prikačio u stupove moći komunističke Jugoslavije? “Moj otac radio je potajno i u ilegali za partizane” tvrdi Vesna Pusić, a isto tvrdi (neuvjerljivo ga brani) Eugenov prijatelj Slavko Goldstein.

Neupućenom čitatelju ovakva objašnjenja djeluju logično s obzirom da je stvarno neobično (ali istinito i dokumentirano) da je otac Vesne i Zorana Pusića bio kotačić ustaškog vlaka smrti. Ukrstile su se rijeke života i cinično nasmijale jedna drugoj - djeca nekadašnjeg natporučnika NDH i vojnog suca koji je po prirodi posla morao potpisati brojne presude protiv optuženika koji su bili vrlo često i neosnovano optuživani,  Eugena Pusića 90-tih godina suvremenu Republiku Hrvatsku i njene istaknute čelnike Franju Tuđmana, Janka Bobetka, Zvonimira Červenka, koji su se borili protiv NDH, žele poistovjetiti sa NDH kako bi Republiku Hrvatsku kompromitirali pred svijetom?

U narednih nekoliko pitanja i potpitanja autor ovih redaka iznijeti će skepsu prema tvrdnjama Vesne Pusić da je njen otac aktivno radio za partizansku stranu kao ilegelac.

-S obzirom na to da je oženio Višnju Anđelinović (sin Zoran Pusić rođen je u Zagrebu 1944) kćer Danka Anđelinovića koji je s uspostavom NDH pobjegao u Split, koji je u to vrijeme bio  pod talijanskom okupacijom, gdje se priključio splitskom četničkom štabu, koji je vodio četničko vojvoda Ilija Trifunović Birčanin. Osim kao političar Danko Anđelinović je bio odvjetnik, književnik i pjesnik tkz velikosrpskog jugoslavenstva, bio je pisar na velikosrpskom suđenju Stjepanu Radiću 1921. godine. Zbog zasluga za velikosrpsku Jugoslaviju odlikovan je karađorđevićevskim ordenima. Uz to je bio i kućni prijatelj Đure Vilovića jednog od najbližih suradnika Draže Mihajloviča. Uzimajući u obzir navedene činjenice uistinu je teško povjerovati da je Eugen Pusić mogao biti stalni partizanski ili četnički aktivni obavještajac unutar NDH sustava, s obzirom na to da su njegov punac Danko Anđelinović i njegova braća bili zakleti neprijatelji NDH, kao i bilo kakve Hrvatske. Za njima su vlasti NDH bile raspisale tjeralice. To je jedan od razloga zašto su Eugen i Višnja Pusić morali biti pod stalnom prismotrom Ustaške nadzorne službe ili skraćeno UNS-a.

-Kao student prava, 30-tih godina prošlog stoljeća, koliko je poznato, Eugen Pusić nije ulazio ni u tada zabranjenu i proganjanu Komunističku partiju, niti u zabranjeni i proganjani ustaški pokret. Ipak, bio je član udruženja KUSP-Kulturno udruženje studenata pacifista (knjiga Vojo Rajčević studentski pokret na zagrebačkom sveučilištu 1918-1941 str188,224,225.) Udruženje nije bilo tajno, niti je bilo zakonski zabranjeno . Poznavao je i Ivu Lolu Ribara (1916.-1943.) člana Komunističke partije od 1936. Eugen Pusić i Ivo Lola Ribar bili su vođe jugoslavenske delegacije na Ženevskom omladinskom kongresu, a dva mjeseca prije toga u Zagrebu, u pripremama za Ženevski kongres, u odabiru delegata sudjelovali su i viđeniji masonski radnici po preporukama svojih centrala… . Iz priloženih podataka vidljivo je da Eugen Pusić od najranije mladosti nije bio bilo tko. Imaju li nevidljivi prsti masonerije udjela u njegovom izboru i od kada datira nevidljivi zaštitni (možda i masonerijski) kišobran koji mu je omogućio da preživi kasnije turbulentne prevrate  i sukladno potrebema uljepšavanje i lažiranje bografije? Iako distanciran od jačeg upletanja u politiku (javnu) Eugen Pusić je zasigurno poznavao veliki broj svojih suvremenika, vršnjaka raznoraznih političkih orjentacija, pogotovo sa zagrebačkog sveučilišta. Poznato je da su Ustaška narodna služba i Gestapo tragajući za komunističim ilegalcima ispitivali njihovu rodbinu prijatelje i znance. Na čelu Ustaške nadzorne službe bio je Pusićev generacijski kolega sa Pravnog fakulteta u Zagrebu Oktavijan Svježić (1916-?.) Da su u tome bili vrlo uspješni potvrđuje podatak da je krajem 1941. u Zagrebu broj komunističkih ilegalaca opao na 20% u usporedbi s brojem na početku rata. Većinu su ili uhapsile ustaške vlasti ili su zbog otkrića identiteta morali pobjeći u partizane. To je drugi debeli razlog zašto je Eugen Pusić morao biti pod prismotrom UNS-a i Gestapo-a.

Dakle, ako je zaista bio ubačeni ilegalac onda bi trebao biti ludo hrabar kao što tvrdi njegova kćer Vesna Pusić, ali je u pokušaju usporedbe njenih tvrdnji u odnosu na tvrdnje u ovom tekstu demantira realnost.

 

Marko Škrabić