Možemo li od Parlamentarne skupštine BiH očekivati 'Rezoluciju o Stipića livadi'?
Prođe evo još jedna tužna obljetnica stravičnoga muslimanskog zločina na Stipića livadama. Ali koga briga, osim onih koji su time trajno ostali obilježeni? Imao sam nesreću da budem jedan od prvih koji je došao na mjesto zločina i vidio rukopis Alijine vojske. Bog dragi da te sačuva! Budući da kao vojnik HVO-a, dakle vojnik vojske koja je ratovala protiv ABiH, nisam mogao ni zamisliti da ljudsko biće uopće može počiniti takvo što, pokušao sam i osobno, koliko je bilo u mojoj moći, pomoći da svijet sazna za taj jezivi zločin. Da ovdje govorim o tome kako su izgledali i na koji su način masakrirani vojnici i civili HVO-a iz doljanske postrojbe, ne pada mi napamet, jer su to scene koje ne bih poželio ničijim očima. Želim reći samo da oni koji su to počinili nisu, niti uopće mogu biti ljudska stvorenja.
Pored toga, imao sam nesreću da nakon samo nekoliko sati razgovaram s roditeljima trojice tu zvjerski poubijane braće Soldo, čija sam masakrirana tijela gledao na hrpama na Stipića livadama. U trenutku razgovora, nažalost, nisam znao da se radi o bračnom paru Soldo, ocu i majci masakriranih, pa je scena ispala poprilično neugodna, ali izgleda više za mene nego za njih, jer su oni već bili napola „mrtvi ljudi“, ljudi koji su od tog trenutka nastavili živjeti u svojevrsnom trajnom šoku. Kako rekoh, pola živi – pola mrtvi! I rekoše mi tada njih dvoje da im je u noći pokolja život spasila novčanica od tisuća maraka koju su našli kod supruga, na što je jedan od Alijinih zlikovaca kratko rekao „ovo je za Armiju BiH“ i ne tražeći dalje nikakve dokumente, sproveo ih u lovačku kolibu. S obzirom da su „Vladine snage“ za obitelj Soldo imali poseban „tretman“, jer je u kući obitelji Soldo bio smješten HVO, a što su počinitelji zločina dobro znali, sreća u nesreći je da im nisu pregledali dokumente, jer bi ih vjerojatno odmah tu poubijali. Tako je „tauzenka“ spasila život bračnom paru Soldo, roditeljima trojice pobijene braće na Stipića livadama. Iako je i bez toga muslimanski zločin na Stipića livadama bestijalan, hvala ti Bože za živote ovih dvoje ljudi!
>>Obilježena 21. godišnjica zločina Armije BiH u Doljanima
Kad god razmišljam o Stipića livadi, svaki put to je vrlo emotivno, svaki put to mi vraća žive slike, s jedne strane pogibelji i užasa zločina, a s druge odanosti i prijateljstva ljudi s kojima sam dijelio te ratne dane i događaje. To se ne zaboravlja! Svaki put kad se sjetim svog prijatelja Zdenka koji od toga 28. srpnja 1993. više nije s nama, pustim suzu za tim divnim mladim čovjekom kojemu ništa nije bilo teško i koji je bio prvi dragovoljac za svaku situaciju za koju se takvo što tražilo. I nije takav bio samo on, ali neka mi svi drugi oproste što upravo njega izdvajam na ovom mjestu. Što želim reći? Zbog svog prijatelja Zdenka i svih ostalih hrabrih vitezova HVO-a, hoću pravdu za sve žrtve masakra na Stipića livadama, na padinama Čvrsnice! I na svim drugim mjestima, ali sada i ovdje govorim o Stipića livadama. Hoću li je ikada dočekati?
Najprije malo retrospektive iz „regiona“. S onu stranu Drine, koliko god to iz Sarajeva podcjenjivali i omalovažavali, ne tako davno usvojiše „Deklaraciju o Srebrenici“, što su mnogi držali nemogućim. Kako god na to gledali, usvajanje ovakve deklaracije u Parlamentu Srbije, kojom je osuđen „strašan zločin u Srebrenici“, revolucionaran je potez za Srbiju iz koje, ruku na srce, to se nikada i nije očekivalo. Pogotovu ako se uzme u obzir da se samo prije koju godinu u Beogradu nije smjelo ni spomenuti Srebrenicu, ovo je ipak bio veliki korak za Srbiju. A tek koji je „šok“ uslijedio kad su nedugo zatim uhitili i Haagu isporučili Mladića, a onda i njegova „brata po oružju“ Gorana Hadžića.
S onu stranu Une, iz Lijepe naše, stizalo je mnoštvo vijesti koje su u Sarajevu dočekivane s oduševljenjem. Na posljednjim hrvatskim predsjedničkim izborima stričeka koji ne govori engleski, simpatičnu komunjaru iz Gruda, pobijedila je notorna komunjara s prebivalištem u Zagreba, bezbojni ljevičarski beskičmenjak, tatin „kompozitor“ partizanskih nota, nepopravljivi partizansko-komunistički izdanak Ivo Josipović. Odmah se degutantno i ispod svake razine počeo ispričavati svima, svemu i svačemu, ustvrdivši da će biti prijatelj Bosne na putu u civilizaciju, uopće ne shvaćajući da Bosna i civilizacija teško idu zajedno. Mrtav hladan sjeo je u auto i otišao u Sarajevo, usput se ispričavajući ljudima, ali i biljkama i životinjama, a sve to u ime Hrvatske i Hrvata. Za vrijeme putovanja „novi pravednik“ ispričavao se i potocima, žbunju, banderama, kozama i drugoj stoci sitnog zuba, začuđenoj i iznenađenoj muslimanskoj čeljadi, slučajno zaostalim nepoželjnim srpskim starcima u Federaciji, a onda na kraju održao i vatren govor o neutaživoj grižnji savjesti u Parlamentu onoga što se BiH zove.
Izrazivši žaljenje „zbog hrvatske politike devedesetih prema BiH“, žaleći valjda zbog nesebične i svakovrsne pomoći koju je Hrvatska pružala BiH u ratu, od zbrinjavanja stotina tisuća izbjeglica do naoružavanja i pomaganja u obrani, među akterima tog vremena i poznavateljima činjenica izazivao je posprdni podsmijeh. Nedugo zatim „hrvatskoj pravednosti“ lekciju je očitao nitko drugi doli vodeći muslimanski političar u BiH Sulejman Tihić, ustvrdivši potpuno suprotno od onog što je trabunjao Josipović. „Mi moramo zahvaliti Hrvatskoj za sve što je učinila za BiH u minulom ratu, a učinila je zaista mnoga, da sada to sve ne ponavljam“, otprilike je ovako rekao simpatični „gargamel“ Tihić.
Svoje vozanje po BiH Josipović je nastavio odlaskom u Ahmiće i odavanjem počasti muslimanskim žrtvama, te odlaskom u Križančevo Selo i odavanjem počasti i hrvatskim žrtvama koje su masakrirali mudžahedini iz sastava Armije BiH. Kad je obavio posao izjednačavanja krivnje prema poznatoj dječjoj formuli „mir, mir, nitko nije kriv“, konačno se odvezao kući. „Koja faca“, komentirao je tada jedan moj prijatelj! Ivo Josipović nanio je više štete Hrvatskoj u jednom svom poslijeizbornom putovanju nego njegov prethodnik, majstor ludila i laži, vicmaher, krivokletnik i pjevač „australskih“ ustaških pjesama Mesić, u desetinama svojih besmislenih putovanja po svijetu.
I evo nas konačno kod središnjeg pitanja! Sve to silno hrvatsko i srbijansko ispričavanje Bosni (bez Hercegovine) i Bošnjacima (bez Hrvata), navodi na jedno sasvim logično pitanje: A što je s ispričavanjima službene BiH? Je li se BiH ikada ikome za nešto ispričala? A Bog je svjedok da je imala razloga za ispriku zbog svog ponašanja i brojnih postupaka u zadnjih 20 godina (a zašto ne i za onih petsto godina krvavoga bosansko-turskog terora, ako se već nasrće na Crkvu katoličku da se ispriča za dvije tisuće godina svoje povijesti).
Je li se ikada vidjelo jednoga bošnjačkog političara kako polaže cvijeće na Stipića Livadama u Čvrsnici, stratištu s početka teksta, ili možda u Grabovici, ili u Buhinim kućama, ili u Križančevu Selu? Ili pak na srpskim stratištima u Sarajevu u Dobrovoljačkoj, na Kazanima ili možda kod Bratunca? Popis mjesta gdje su Alijini mudžahedini počinili zločine popriličan je! Stipića livade samo su jedan od njih. A svjedočenja i dokaza o njima ima više nego dovoljno, pa čak i od bivših pripadnika odreda El Mudžahedin. Je li se ikada igdje ijedan bošnjački političar ispričao za strašne zločine koje su počinili pripadnici A BiH, odnosno famozne „vladine snage“? Podsjetite me ako sam nešto slično propustio.
Da mi možda kao površnom promatraču slučajno nije promaklo donošenje deklaracije u Parlamentu BiH o, na primjer, zločinu na Stipića Livadama, o mjestu na kojem su ponajprije domaće muslimanske snage predvođene dobro poznatim Bećom, zajedno sa stranim vehabijsko-mudžahedinskim plaćenicima u svojim redovima, počinili stravičan zločin, dakle, o mjestu na kojem su „borci lojalni vladi u Sarajevu“, na posebno okrutan način, između ostalih, „tretirali“ gore navedenu trojicu braće Soldo. Na sva ta pitanja odgovor je uvijek isti – nije! Nije se Bosna nikad i nikome ni za što ispričala, a kako stvari stoje i neće! Službeno Sarajevo, glumeći žrtvu, ponaša se neshvatljivo neljudski, dvolično, bahato, bezobrazno i prljavo „do balčaka“. „Platformašu, gdje si da si, što se ne javiš?“, malo ću parafrazirati poznati stih ne bi li probudio aktualne tvorce „države za čovjeka“ u režiji Lagumdžija-Jurišić-Lijanović.
Stvarnost sve objašnjava i otvara oči i posljednjim naivcima! Bošnjak Caco pokopan je na „šehidskom groblju“ kao najveći heroj iako svi znaju tko je bio taj Caco. Komandanti i generali Armije BiH na povratku iz Haaga dočekivani su kao muslimanski heroji koji se vraćaju iz žestokih bitaka. Svi Bošnjaci-muslimani i ukupna bošnjačko-muslimanska politika propnu se „na zadnje noge“ kad Mićo zrakoplovom ode u Beograd po Bilju, ali kad Sula primi Nasera, ili kad zbog europskih uhićenja Ejuba i Jove ustane „na zadnje noge“ cijela Bosna, to je sasvim uredu. Odvratno ponašanje službenog Sarajeva posljednjih dana u vezi s povratkom u domovinu nevino osuđenog Darija Kordića da i ne spominjem.
Pored gore navedenih, poznate su i druge lokacije u BiH na kojima su stradali moji Hrvati, ali i Srbi, i te su lokacije za nas, ali i za Srbe, mjesta velikog i strašnog zločina. Zar ne bi bilo ljudski da bošnjačka politika prizna počinjene zločine kad već tako uporno inzistira da to učine drugi. Ali u Sarajevu vrijede dvostruki aršini: ono što vrijedi za Hrvate (i Srbe) u BiH, ne vrijedi i za Bošnjake. Jer, Bože moj, ovo je njihova država, a kome se ne sviđa, neka ide! Hoće li biti baš tako, e to ćemo još vidjeti?! Bilo je i jačih, ali nikud nismo otišli. A ako ćemo već govoriti o odlasku, onda bi bilo u redu da onaj tko je posljednji došao, krene prvi. Prema Carigradu!
Bošnjačkim političarima puna su usta otrcanih fraza „zločin je zločin“, „svaki zločin je za osudu“ ili „neka pravosudni organi rade svoj posao“. Da ti impotentni organi i tijela rade svoj posao, ne bi danas u Bugojnu, Travniku, Konjicu, Kaknju, Jablanici i drugdje Hrvati koji su preživjeli logore i masakre na ulici prepoznavali svoje mučitelje, koji pored njih nesmetano žive sasvim normalnim životom. Ako je „zločin – zločin“ i ako je „žrtva – žrtva“, maknite i svoje mučitelje i zločince s ulica u zatvore. Vrhunsko je licemjerje tražiti ispriku i suočavanje sa vlastitom prošlošću od drugih, a pri tome ignorirati zločin(c)e u svojim redovima. A upravo je to glavna odrednica današnje bošnjačke politike u BiH i to bez obzira na ime stranke, jer su razlike među njima milimetarske ili uopće ne postoje!
I na kraju, još jedan detalj! Bošnjačke političke stranke imaju lijepu priliku na predstojećim listopadskim izborima u BiH istaknuti jedan jedinstven svebošnjački izborni slogan koji bi mogao glasiti: „Hrvati se ispričaše za Ahmiće, Srbi uzvratiše deklaracijom o Srebrenici, a Bošnjaci?“. Vidjet ćemo hoće li bošnjačke stranke iskoristiti ovu priliku? A ako to ne učine, bile one svjesne toga ili ne, najviše će izgubiti one same! Osobno držim da njih to puno ne brine i da to neće promijeniti ono bitno: što se tiče ratnih zločina Bošnjaka nad Hrvatima (i Srbima), najvjerojatnije će biti kao i do sada – šipak!
Kako trenutno stvari stoje, takvu ispriku nećemo nikada ni dočekati! Posljedično, niti deklaracije o Stipića livadama, koju predlažem, neće biti! Jer, Bože moj, u obrani (?!) se ne može počiniti ratni zločin – osim Hrvata naravno! Samo nije jasno kako se branio onaj tko je u svojim ratnim planovima pripremio pohod neretvanskim pravcem na Jadransko more i zauzimanje prostora od Ploča do Pelješca!
Pažljivijim promatračima ne promiče da su ti ratni obrambeni planovi napada na jadransko priobalje posljednjih godina pretočeni u mirnodopske i transformirani isključivo na prostor Neuma.
Cvitan Kablina