Budući da su, po Božjim i naravnim zakonima, svi ljudi stvoreni i rođeni jednaki, sa svojim neotuđivim i nepovredivim naravnim i zakonskim ljudskim pravima, ta temeljna ljudska prava na jednakost svih ljudi su regulirana i u svim međunarodnim dokumentima, kao i u dokumentima pojedinih država, pa tako i u Ustavu Republike Hrvatske.


No, prema Izbornom zakonu Republike Hrvatske, izborna prava su daleko od jednakosti za sve državljane Republike Hrvatske.

Primjerice, za izbor zastupnika u Hrvatski (državni) sabor, tj. za parlamentarne izbore, koji se održavaju svake 4 godine, hrvatski državljani sa prebivalištem izvan Republike Hrvatske, a to su u najvećem postotku Hrvati, nemaju ni blizu jednaka prava glasovanja kao što ih imaju hrvatski državljani sa prebivalištem u Republici Hrvatskoj. Drugo, mnogi Hrvati koji su davno, stjecajem okolnosti, odselili iz Republike Hrvatske, a osjećaju se svim svojim bićem vezanima za nacionalnu domovinu Hrvatsku, imali su i svoje prebivalište u izvornim mjestima svojega života, makar su imali i svoja stalna prebivališta u svojim novim građanskim domovinama. To pravo izvornog stalnoga prebivališta nedavno im je zakonski ukinuto, ako dulje od godinu dana ne žive na toj adresi.

Tako je izbrisano i odbačeno od domovine oko 250.000 Hrvata izvan Republike Hrvatske. Hrvata izvan Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine ima, kako se procjenjuje, u svijetu blizu 3.000.000 i oni su od sebe sve davali za obranu od velikosrpske agresije, a svake godine šalju u domovinu bar desetak milijardi dolara.
Srbi u Republici Hrvatskoj, koji su većinom bili na strani velikosrpskog agresora i počinili užasne zločine nad hrvatskim narodom i hrvatskom zemljom, i koji su svojevoljno ili po naredbi i planu svojih vođa odbjegli na traktorima iz Republike Hrvatske, te su većinom abolirani, nisu izbrisani, te mogu glasovati i na lokalnim izborima, jer se oni tobože misle i žele vratiti u Republiku Hrvatsku kada im padne na pamet i kada im to bude odgovaralo.

Zar ne bi bilo normalno i logično za parlamentarne izbore, kada je već fiksiran broj saborskih zastupnika na 151, da se podijele izborne jedinici po prilici prema jednakom broju birača za jednaki broj zastupnika? Kao što je to predviđeno u 10 izbornih jedinica, tako bi trebalo biti i u 11. izbornoj jedinici za takozvanu dijasporu, u koju se uključuje i Bosna i Hercegovina, pa tako i za 12. izbornu jedinicu, u kojoj se biraju zastupnici nacionalnih manjina.

Sigurno, u današnje vrijeme digitalizacije svih sustava, nije problem znati koliko je državljana Republike Hrvatske u takozvanoj dijaspori. Poznato je da je samo u Bosni i Hercegovini, gdje su Hrvati temeljni i najstariji autohtoni konstitutivni narod, makar su nakon Domovinskog rata upola smanjeni, ima oko 260.000 državljana Republike Hrvatske sa pravom biranja zastupnika u Hrvatski (državni) sabor, dok u svijetu, tj. u pravoj dijaspori, ima bar 500.000 državljana Republike Hrvatske sa biračkim pravom.

Kakva je to onda ustavna i logična ravnopravnost, ako ti državljani Republike Hrvatske, njih oko 760.000, prema izbornome pravilu, tj. ustavnim promjenama od 16. lipnja 2010. godine, koje je ucjenama nametnula SDP-ova i HNS-ova oporba, a prihvatila nenarodna vlast Jadranke Kosor, imaju pravo samo na 3 zastupnika, te da im se i to pravo ograničava prethodnom registracijom i glasovanjem na mjestima i u par tisuća kilometara udaljenim predstavništvima Republike Hrvatske?
Zar se nije moglo uvesti dopisno pravo glasovanja, jer svakako u državi postoji kompjutorski popis državljana i njihove adrese prebivališta izvan Republike Hrvatske?

Tako su se, na žalost, za ove parlamentarne izbore, u nedjelju, 8. studenog 2015. godine, svi hrvatski birači izvan Republike Hrvatske, sveli na svega oko 30.000 glasača.

Sav njihov grijeh je u tome što nisu pogodni ispiranju mozgova SDP-ovske vlasti Zorana Milanovića, pa većinom glasuju prema srcu i razumu za zaslužne i državotvorne stranke, koje su opredijeljene za Boga i svoj narod, i koje žele ostvariti naprednu i prosperitetnu Republiku Hrvatsku.
Stoga me jako čudi da nije pokrenut postupak ustavnosti takvog izbornog zakona i njegovo rušenje, pa i pred međunarodnim sudovima.
Naprotiv, Srbi, kao nacionalna manjina, imaju zagarantirano pravo na 3 zastupnika, bez obzira koliko ih glasovalo za svoje nacionalne predstavnike, jer se mogu opredijeliti hoće li glasovati za njih ili za građanske predstavnike na drugim listama.
Ostale nacionalne manjine, njih dvadesetak, imaju pravo na ukupno 5 zastupnika, bez obzira koliko birača za njih glasovalo, jer i oni imaju pravo glasovati za svoje nacionalne ili za građanske predstavnike.

Znači, srpska nacionalna manjina može većinom na građanskim listama glasovati za SDP i koaliciju Zorana Milanovića, a svoje nacionalne zastupnike dobiva automatski.

Tako isto mogu postupati i druge nacionalne manjine, pa ispadne da neki zastupnik dolazi u Sabor sa 200-300 glasova iza sebe, a većina zastupnika mora ima iza sebe oko 17.000 birača, dok bi hrvatski zastupnici izabrani na listi takozvane dijaspore u 11. izbornoj jedinici, trebali potencijalno iza sebe imati potporu bar 200.000 glasača.

Dakle, gdje to još u svijetu ima da je većinski narod toliko diskriminiran od svoje vlastite nacionalne države, kao što je to u Republici Hrvatskoj?


Dr. Ružica Ćavar