Sučeljavanje s prošlošću je sučeljavanje s vlastitom, nacionalnom poviješću, primjerice iz doba  totalitarizama, koji su grubo kršili ljudska prava u najširem smislu te riječi. Posebice se to odnosti na genociddemocidholokaust, krivnje za rat, zločine protiv čovječnostirasizam, i sustav represivnog doušništva. U užem smislu pojam označava i zaključke koji su izvedeni iz iskustva na političkoj i kulturnoj razini.

Termin se također rabi kao skupni naziv za aktivnosti kojima društva koja se temelje na demokraciji i poštivanju ljudskih prava, obrađuju sučeljavanje s počinjenim zločinima iz prošlosti u doba diktature i totalitarizma. Proces  otvorenog i javnog sučeljavanja s prošlošću temelj je neopterećene budućnosti  naroda koji u svome tkivu ne želi kancerogene zametke budućih sukoba zbog neobjektivog tumačenja prošlosti.

U razdoblju bolnog izvlačenja iz komunističkog totalitarnog sustava Hrvatska je preživjela velikosrpsku  agresiju i otvoreni rat.  Ratnih godina, dok je  suverenistička mladost krvarila na bojišnicama,  jugofilna vrhuška se uhljebila u medijskim, političkim strukturama i udrugama civilnog društva. Odmah su krenuli kukati i pucati iz svih oružja u nedostatke hrvatske demokracije. U takvim okolnostima, nehotice su učinili dugoročno dobro HDZ-u, jer se isti pod udarom kritika postupno dodatno demokratizirao i  sučelio s posljedicama negativnih perioda hrvatskog nacionalizma kroz povijest.

Grijesi i zločini komunističkog sustava lukavo su trebali biti kamuflirani pod antifašizam, zaboravljeni i neosuđeni.

SDP, pravni i ideološki sljednik SKH uspio je krivotvoriti stvarnost i prošlost.  Zbog pristranih kritičara i jugofilnih prokomunističkih struktura, u nedostatku objektivne analize, kroz godine je izrastao u sve čudovišnijeg kljunaša (političkog, povijesnog i ideološkog), usvajajući  i neke po Hrvatsku antisuverenističke odlike. Danas te odlike opravdano povezujemo s naslijeđem ORJUNAe (Organizacije jugoslavenskih nacionalista).  

Apsurdna i autodestruktivna pojava osmišljena je kako bi se kao temelj demokratske Hrvatske podvalilo komunističko naslijeđe. U  procesu demokratizacije i sučeljavanja s prošlošću SDP-a  presudnu ulogu će igrati novinari svih profila. Njihov konačno kritički pristup stanju demokratske svijesti u SDP-u može osigurati da čudan jugofilno-komunističko-liberalni križanac dobije suvremene socijal demokratske temelje, poželjne u svakom društvu.

Promatranje SDP-ovih konferencija za medije znalo me ostaviti u čudu, bez teksta. Pred Milanovićevim egom (ili nečim drugim) novinarske usne ostajale su bez glasa, bez pitanja, unatoč stotinama upitnika  koji su jecali iz svakog kutka obrađivanih tema. U gomili stranačke i ideološke sljedbe čitalo se samo zadovoljstvo.

Dok se Milanović dičio pseudo- demokratskim iskoracima SDP-a, pred njim su  odstranjivani mnogi dužnosnici stranke bez ikakove krivnje, (Picula, Kolarić, Antunović, Vidović....)  Jednim potezom vođe brisani su stranački ogranci, gradske i županijske organizacije... U naletu neurotičnog nadahnuća Milanović se „proslavljao“ i cijelom plejadom nesuvislih, uvredljivih i nacionalno štetnih izjava trajno zabilježenih pod mrežnim terminom „Zoranizmi“.

Uz klicanje stranačkih masa, vrhunac „kreacije“ bilo je postavljanje moralnih visinskih ljestvica  koje su preko noći,  mijenjale broj prečki, ovisno o predsjedniku omiljenom ili neomiljenom liku.  Svoj dijabolični klimaks  su doživjele na Mladenu Pejnoviću i sličnima koji nose minimalno 16 milijardi razloga za razgovor s institucijama države. Tako je utvrdila Državna revizija. I takav opasan scenarij  vodstvo stranke je  nagrađivalo Milanovićevim mandatima na čelu stranke.  Bez pokušaja kritike.

Pomalo zaboravljeni PRVI podpredsjednik SDP-ove vlade, Radimir  Čačić, prolazio je kroz i ispod ljestvobarijere, unatoč desetke milijuna teškoj gospodarskoj muljaži i desetke milijuna teškom poreznom dugu poduzeća, koje je stručno rasturao, pa je sve palo u zastaru!  Za mainstream  novinare - kao nikad otkriveno – unatoč objavljenoj knjizi o „velikom poslovnom uspjehu“ Radimira Čačića.

O Milanovićevoj pseudodemokraciji svjedočio je i Zlatko Komadina, kojemu je ukinut pristup bazi podataka članstva, te mu je tako onemogućeno elektronsko i telefonsko komuniciranje s članstvom u kampanji. Slabašni otpor brzo je utihnuo pod medijskom mrežom. Linić je nakon političke dekapitacije ukazao na poduži popis nedopustivih, i kaznenih djela pod ravnanjem Zorana Milanovića. Stranačko vodstvo je prešutjelo. Mreža unutar DORH-a i pravosuđa se pobrinula da optužnice nikada ne budu pokrenute, dok sva nedjela, uigranim modelom. ne padnu u zastaru.

Upetljalo se u priču i obiteljsko naslijeđe, brat Krešimir koji je javno bratovim imenom navodno ucjenjivao i dobivao poslove,  široki angažman supruge Sanje,  milijunski eurski krediti bez adekvatne hipoteke.... (podsjetit ću da je „autokrat i diktator“ Tuđman bio doslovno razapinjan zbog nepodopština unuka ).

 Politička papazjanija je poput lošeg, znanstveno fantastičnog filma klizila pored gledatelja i bez ozbiljnih reakcija mainstream medija. Stranačko vodstvo je i dalje šutjelo diveći se Milanovićevim  oratorskim eskapadama.

Korištenje laži nije velika novost u politici. Ali način na koji je Milanoviću polazilo za rukom lagati bez posljedica i bilo kakvog propitkivanja mainstream novinara je jedinstven dokaz njegovih „magičnih“ moći.  Vodstvo stranke je klicalo svakoj.  Istaknut ću samo nekoliko  frapantno prešućivanih: 

1.)„Dajem Vam riječ, tako mi Boga, neću se osvrtati ni na to što je bilo ranije. Uprijet ću svoje ... snage u to da u raspravama ne upirem prstom u one koji će biti opozicija........predbacujem što su radili njihovi prethodnici. To je jalovo,nekorisno i loše za Hrvatsku.“ iz nastupnog saborskog govora Zorana Milanovića, 23.prosinca 2011.

Tako je zborio Zoran Milanović zaklinjući se Bogu i hrvatskom Saboru. Ne sjećam se da je itko propitkivao laž proizašlu iz zakletve u skoro svakom Milanovićevom nastupu.

2.)   „ Nismo ništa obećali“  ponavljao je premijer Milanović. Tu bi svako pitanje o Planu 21 prestajalo.

3.)   26. lipnja 2014. Milanović, Vesna Pusić i MVEP se   oglušuju na javna i službena upozorenja da traje screening Srbije u poglavlju 23. i 24., te da je vrijeme nešto poduzeti kako bi srbijanski pokušaj regionalnog žandarmiranja suzbili.  Unatoč toj prigodi nisu učinili ništa kako bi u mjerila uvrstili jasan međunarodni pravni problem. Novinarska znatiželja je opet pokleknula. U 2016.  „magičar“ uspijeva uvjeriti velik dio auditorija kako je za  hrvatski debakl pred srpskim ulaskom za pregovarački stol isljučivi krivac HDZ/MOST.

4.)   Bjesomučni nasrtaj na žrtvu Vukovara, vladinim kršenjem javnih nadležnosti, teškim kršenjem čl.8 Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, policijskim terorom i do tada neviđenom antisuverenističkom kampanjom, odnio je jedan život i SDP duboko zavadio s dragovoljcima i braniteljima Domovinskog rata.  Otpor je artiluliran kroz Stožer za obranu hrvatskog Vukovara. Tek je Odluka Ustavnog zaustavila nasrtaj, dajući za pravo dragovoljcima i suverenistima. I taj demokratski masakr, pod palicom Zorana Milanovića i sudjelovanjem svih stranačkih struktura, ostao je neosuđen i  medijski zaboravljen.

5.)   Količina laži i povijesnih falsifikata koju su stranački pripadnici izgovorili tijekom dijabolične akcije pravosudne zaštite udbaških zločina, popularno nazvane Lex Perković, razotkrila je monstruoznost komunističke, zločinačke podvale Hrvatskoj.

Nulta točka prijepora u sučeljavanju s prošlošću jeste proces pretvorbe i privatizacije. SDP-ova zaštita i prikrivanje komunističkih struktura koje su proces započele te u njemu vrlo „uspješno“ sudjelovale mora prestati, ukoliko SDP kao stranka želi opstati.

Rezultati izbora otvaraju mogućnost da SDP i strateški krug pristalica konačno pokrenu proces demokratizacije i sučeljavanja s prošlošću unutar svojih redova. Proces će za mnoge a posebno za širi sustav umreženih biti bolan. Trebaju shvatiti i stvarno prihvatiti nekoliko točaka. Žive u demokratskoj Hrvatskoj. Jugoslavija je zasluženo odumrla. Temelj demokratske i suverene Hrvatske je Domovinski rat. Komunistički sustav je bio zločinački totalitaran. Zločine komunizma treba istražiti i osuditi a žrtve verificirati. Komunističke arhive konačno moraju otvoriti.

Kad stranka prođe kroz proces demokratizacije, postat će mogući temelj, za svako društvo poželjnih, socijal-demokratskih stremljenja.  Do tada ostaju zatvoreni u jugofilnom hotelu krivotvorene i fabricirane prošlosti dok „hodnicima“ odjekuje:

„You can check- out any time you like, but you can never leave!“

 

Željko Maršić-Zenga