Od mnogih nevolja, Hrvate i Hrvatsku, najviše muči – hrvatski jal. Čini se da smo i u jalu „svjetski prvaci“! O tome je Antun Gustav Matoš (1873.-1914.) često pisao i govorio.

Ali, čini se, nismo ga shvaćali ozbiljno, pa se i u svezi toga neprestano vraćamo u krug.

Govorio je: „U Hrvatskoj se gleda prijekim okom ako netko umije prednjačiti, ako se netko hoće izdvojiti. Svatko svakoga vuče dolje, kad već sam ne može naviše. Tako su se neslavno slomili mnogi veliki pothvati, tako je u blatu jala završio mnogi tragični pojedinac. Jal je posljednje utočište i glavno oružje filistara, netalenata, lijenčina i ništ koristi. Em smo Hrvati!“.

Ovaj veliki hrvatski i europski pisac uz ostalo je uočio da se u nas „hrvatskim jalom“ opravdavaju i razni i česti neuspjesi.

- „Mi Hrvati rado se izgovaramo i okrivljujemo drugoga za vlastite nesreće. Za sve nedaće ne okrivljuje nikad Hrvat sam sebe. Uvijek mu je drugi kriv“ – pojasnio je te dodao da kod nas „ništa nije lakše, ništa nije udobnije, ništa nije omiljenije nego osjećati se žrtvom, prikazivati se poraženim, nositi krunu neuspjeha.“

Znao je on „podbosti“ i hrvatsku inteligenciju, za koju je jednom rekao da „nema kontakta ni s pravim Zagrebom, a kamoli s narodom, sa seljacima“ te da „sjedi u zapečku, prede i spletkari u stilu seoskih babetina.“

On je i te kako dobro znao da kad su sposobnosti sitne, energija ništavna, a obrazovanost provincijska da je svaka prepreka dovoljno dobar izgovor za klonuće, za predaju i za ravnodušnost.

Matoš je sve to osjetio i na svojoj koži. Ljubio je Hrvatsku, ali su mu, kako netko lijepo reče, leđa bila išarana krvavim masnicama koje su mu udijelili naši vrli sinovi i to baš oni koje je on nadvisio za nekoliko kopalja.

Što se u svezi toga kod nas promijenilo?

Za nas je, čini se, jal postao opasniji i od same korone, na što nas je, kako smo istaknuli, upozoravao i čovjek koji nije radio za vječnost, ali koji se u nju i te kako ugradio!

 

Mladen Pavković

Share
0