U intervjuu Novi TV premijer Milanović veli: ''Travanj će biti težak, cijela godina će biti teška, ali moramo se ove godine izboriti za investicije. Moramo imati rast na kraju godine i ove godine je to moguće ostvariti. Kada pogledamo svoj BDP i broj ljudi koji radi, mi smo dosta produktivno gospodarstvo, ali ih premalo radi. Bez rasta ne možemo biti produktivno društvo i ne možemo zadržati postojeći socijalni model. Hrvatski socijalni model postoji. Vjerujem da će nezaposlenost početi padati krajem godine.'' Lijepo rečeno. rečenice kratke i jasne, imaju subjekt i predikat. Početak pjesnički, eliotovski! April is the cruelest month. U nastavku subjekt u prvom licu množine, kao što i pristoji šampionu empatije u Hrvata. Tu su i neizbježni modalni glagoli 'morati' i 'moći' te optimistična sintagma 'imati rast'. Sve potrebno za dobar politički govor je tu! Možda ne bi naodmet bilo ubaciti i jedno 'trebati', ali, Bože moj, nitko nije savršen.

Međutim, kada se malo razgrne retorička magla, suočimo se s činjenicom da je iz dana u dan sve gore. Premijer i za to ima rješenje: ''Bitno je da ljudi razumiju naše poteze. U teškoj smo situaciji i ovo je tek početak reformi, a mi od odgovornosti ne bježimo.'' Opet empatija u akciji, ovaj put obrnutog smjera – narod ''kuži'' svoga premijera i suosjeća s njim. Uistinu, lijepo je slušati Milanovića, no onaj koga zanima što ga stvarno čeka, sluša Radimira Čačića i Slavka Linića. A Čačić kaže da će radnici biti otpušteni a tvrtke rasprodane onima koji znaju upravljati. Država, navodno, ne zna. I još kaže da će famozni rast, o kojemu mantra cijeli svijet, postići obnovom fasada! Nisam baš neki stručnjak za ekonomiju, ali nije mi jasno kako će država i narod profitirati od toga što će prodati strancima tvrtke koje posluju s dobitkom (Petrokemija, Hrvatska poštanska banka, Croatia osiguranje …), uz istodobno krečenje fasada, vjerojatno novcem dobivenim od prodaje profitabilnih tvrtki!? Krečenje je jednokratna dobit dijelu građevinskog sektora, a prodane bi tvrtke donosile dobit i dogodine. Uračuna li se u to i gubitak koji će država imati zbog vjerojatnog otpuštanja radnika u tim tvrtkama nakon što ih preuzmu stranci, jasno je da u Čačićevoj logici nešto ne štima.

Doduše, ta bi se logika mogla braniti pod jednim uvjetom. Pod uvjetom da nam je cilj što prije riješiti se i države i upravljanja njome. Sve predati strancima, pa kako nam bude! Nigdar ni tak bilo/ da ni nekak bilo,/ pak ni vezda ne bu/ da nam nekak ne bu! A kad smo već kod Krleže, valja spomenuti da su na hercegovačkom portalu Poskok ove godine objavili dobru prvotravanjsku šalu. Napisali su kako je prema istraživanju Hrvatskog zavoda za statistiku Ljubo Ćesić Rojs preoteo mjesto najcitiranijeg Hrvata Miroslavu Krleži. Naravno, riječ je o onoj slavnoj Rojsovoj 'Ko je jamio, jamio', koja je s prvog mjesta potisnula Krležinu o srpskom junaštvu i hrvatskoj kulturi. Iako je riječ o prvotravanjskoj zafrkanciji, nije isključeno da su poskokovci vrlo blizu istine i da je Rojsov apel Račanu i njegovoj vladi da se prestanu izgovarati na ono što je bilo i konačno počnu raditi kako treba – doista jedna od nacitiranijih rečenica u suvremenoj Hrvatskoj.

Na žalost, iako se često citira, sasvim se krivo interpretira. Nije, kao što se obično sugerira, apologija 'jamljanja', nego vapaj da se konačno s 'jamljanjem' prekine! Ali svi se prave mutavi, još uvijek se širi moralna panika glede ''kriminalne privatizacije'' tijekom ranih devedesetih, a jamlja se i dalje! Tako da će netko vjerojatno jamiti i dok se bude krečilo, to jest obnavljalo fasade, prodavalo ovo ili ono.

Vraćajući se jučer doma na netom obnovljenom pročelju jedne zgrade u ulici nedaleko od moje čitam grafit: Džaba ste krečili! Evo mi naslova, pomislim. Pomalo rezignirano, bez nekadašnjeg oduševljenja.

Damir Pešorda