Ivo Josipović, kao tek izabrani predsjednik Republike Hrvatske, za svoj prvi inozemni posjet izabrao je Rusiju, i to ne bilo koji grad, nego rusku enklavu Kalinjingrad (Königsberg) gdje je 11. svibnja 2010. godine na Ruskom državnom sveučilištu Immmanuel Kant dobio počasni doktorat (Honoris causa).

Ulaskom u NATO 1. travnja 2009. godine svim je hrvatskim političarima i dužnosnicima trebalo postati jasno da je Republika Hrvatska konačno i s uspjehom završila svaku političku vezu s Nesvrstanima i s povijesno-zemljopisnim „regionom“ te se priključila slobodnom demokratkom svijetu.

Postoje države, saveznici i svjetonazor, prošlost i povijest iz koje izrasta budućnost, a nesretne epizode treba zaboraviti. Zapravo se Hrvatska vratila zapadnoj civilizacijskoj uljudbi koju je prijevarom napustila 1918. godine. Samo još okorjeli boljševici i ljubitelji jugoslavenskih tlapnji odbijaju činjenicu da je Hrvatska suverena država, punopravni član NATO-a i Europske unije. Pristupanje Sjeverno-atlanskom savezu bila je opravdana želja hrvatskih građana koji su znali da ulazak u NATO jamči njihovu osobnu sigurnost i sigurnost domovine, te da se srpska agersija i njeno posezanje za hrvatskim teritorijama više neće ponoviti.

Međutim Ivo Josipović, kao tek izabrani predsjednik Republike Hrvatske, za svoj prvi inozemni posjet izabrao je Rusiju, i to ne bilo koji grad, nego rusku enklavu Kalinjingrad (Königsberg) gdje je 11. svibnja 2010. godine na Ruskom državnom sveučilištu Immmanuel Kant dobio počasni doktorat (Honoris causa). Ništa loše kad se ne bi radilo o neobičnoj „povijesti bolesti“ i grada i njegova sveučilišta. Naime iza prestižnog imena poznatog njemačkog filozofa i sjajne sveučilišne tradicije Sveučilišta (osnovano 1544.) krije se potpuno uništen Königsberg pretvoren u vojno-obavještajni bastion boljševizma.

Godine 1945. Sovjeti su ubili i protjerali doslovno cjelokupno njemačko stanovništvo, preko pola milijuna ljudi, tako da danas u tom gradu Immanuela Kanta, Ernsta Theodora Hoffmana, Otta Wallacha, Hannah Arent... nema njemačke manjine, nema jednog izvornog Nijemca. Königssberg je doživio sustavni komunistički genocid i kiulturocid. Čak je i sovjetskim građanima, osim pozvanih i onih sa zadaćom, grad bio i do danas ostao nedostupan. Tu se nalazio (i danas je to ista referentna adresa) sovjetski sveučilišni centar (praktikum i poligon) za obuku dočasnika i časnika ozlogašenih tajnih službi i specijalnih jedinica komunističkih režima Varašavskog pakta i terorističkih organizacija diljem svijeta. Biti školovan u SSSR-u nije značilo pohađati sveučilište Lomonosov nego otići na obuku u Kalinjingrad. Indikativno je da su mnogi sovjetski astronauti živjeli ili žive u Kalinjingradu.

Kalinjingrad je referentni sovjetsko-rusko vojno-obavještajni centar gdje su ozloglašene sovjetske tajne službe obučavale metode represije pripadnike najokrutnijih tajnih službi i represivnog aparata komunističkih režima, kao i pripadnike SSSR-u prijateljskih terorističkih organizacija. Nitko od najgorih nije izostao: kubanski BRAC (Buró de Represión de Actividades), rumunjski DGSP (Departamentul Securitaii Statului), poljski SB (Sluzba Bezpieczenstwa), mađarski AVH (Allemvedelmi Hatosag) i AVO (Allamrendorseg Államvedelmi Osztalya), DDR-ov K-5 (Kommessariat 5), BstU (Die Bundesbeauftragte für die Unterlagen des Staatssicherheitsdienstates der ehemeligen Deutschen Demokratischen Republik) i STASI; tu se školovao čuveni terorist Karlos, zlom okrunjene Crvene brigade, Crni rujan, Bader- Meinhof, itd, svi odličnici svjetskog terorizma 20. stoljeća. Na iskustvima gulaga, Staljinovih čistki i Katinske šume gradio se novi svijet smrti i očaja. Da sve to nije samo davna prošlost pokazuje i podatak da je, na primjer, jedan od boljih studenata bio i Selivestrov Nikolaj Sergejevitj, protjeran iz Skandinavije 2007.

Popis počasnih „kaljingradskih doktora“ (može se naći na http://eng.kantiana.ru/home/about/doctors) u skladu je sa Sveučilištem koje vode ruski GUGB GRU i FSB; naime nekolicina „počasnih“ nalazi se na šengenskom popisu nepoželjnih osoba. Ništa se u Kalinjingradu od sovjetskih vremena do danas nije promijenilo, sve je tamo ostalo isto i jednako, samo je crveni sovjetski komunizam postao crveni ruski imperijalizam. Može li na toj listi osvanuti ime počasnog doktora Ive Josipovića, ako se dokaže da je na bilo koji način pomogao nekim ruskim državljanima (onima na listi EU sankcija protiv Rusije) da dobiju Domovnicu i hrvatsku putovnicu, pokazat će vrijeme?

Dakle pitanje što predsjednik jedne suverene države, još k tome članicom NATO-a, radi na takvome mjestu, i zbog kojih zasluga prima počasni doktorat, nije nimalo retoričko. Nije razvidno što je on to učinio i čime zadužio Rusiju da bi iz ruku tamošnjih uglednika, tj. gubernatora kaljingradske oblasti, Georgija Valentinoviča Boosa primio počasni doktorat. O razmjeni iskustva i znanja u stvarima prava ne može biti govora: zakon i pravda su odavno suspendirani u Rusiji, a Kalinjingrad je zadnje mjesto gdje bi se o tome moglo razgovarati. Ne dao Bog da se prava uhićenika počnu primjenjivati u Hrvatskoj! Ili ipak?! Suradnja na području visokog školstva, kako dnevnik 24 sata prenosi vijest, upravo je nezamisliva. Zar hrvatskom visokom školstvu trebaju iskustva sovjetskog školstva, zar nam vlastiti recidivi komunističke prošlosti još nisu otvorili oči, i ne školuju li ruski moćnici svoju djecu i rođake na skupim i prvoklasnim sveučilištima Zapada?

Je li sve to s Josipovićevim počasnim doktoratom možda lagana ruska poruka da u Hrvatskoj imaju svog čovjeka ili skromno obiteljsko slavlje; samo interna promocija i pomazanje vlastitog mesa ili je pak sin primio doktorsku čast za zasluge svoga oca – ostaje neugodno otvoreno pitanje.

Činjenica da Josipović ne govori niti jedan strani jezik osim ruskog, pa je navodno zbog toga odabrao ruski obavještajni centar, više je izlika nego pravi razlog. Nepoznavanje stranih jezika može biti razlogom posjete susjednim zemljama gdje se govori „jezikom koji svi razumiju“ – komitetski, ali Kalinjingrad je drugi špil karata i upućuje na nešto mnogo opasnije. Taj bastion sovjetskog komunizma i ruskog imperijalizma nosi drugu i drugačiju poruku, a ona govori o starim i nikad ugašenim vezama sa Kominternom i starim prisegama na vjernost Revoluciji, i to izgleda ide s koljena na koljeno dok ne pretvori u boljševičku nomenklaturu.

Tko je uistinu Ivo Jospiović: osrednji glazbenik i neizvođeni kompozitor ili možda ekspert za uhićenje po čijem se obrascu u vrijeme njegova predsjedničkog mandata uhićuje političke protivnike? Naime naslov Josipovićeva doktorskog rada na Pravnom fakultetu u Zagrebu glasi: Pravo o uhićenju i pritvoru u kaznenome procesnome pravu. Uz kaljingradski počasni doktorat i spomenuti zagrebački doktorat, k tome na položaju predsjednika RH, Milan Bandić nije imao šanse kao ni tele kod mesara.

Dakle Ivi Josipoviću nije nimalo mrsko preludirati na glasoviru i klimati se između podložnosti Sovjetima i Britanacima, sa svima kojima je hrvatska državnost nezamisliva, a s Lex Perković zamjeriti se našim pouzdanim i provjerenim prijateljima, Nijemcima. Sve s ciljem da opstruira ulazak hrvatske države u EU. Sada pak uz pomoć ove srpsko-hrvatske Milanovićeve vlade nastavlja opstruirati funkcioniranje Hrvatske u EU gurajući otvoreno Hrvatsku u bankrot, sve s namjerom kako bi članstvo u EU prikazao pogrešnim potezom te nikad prežaljenu Socijalističku republiku Hrvatsku vratio u staro jato nekakvog „Regiona“.

Hrvatska je zemlja romanike, renesanse, baroka; dionikom je europske umjetničke baštine i zajedničke povijesti, ništa u Hrvatskoj nije preskočeno; davno smo prepoznati i uljudbeno pripadamo grupi država Alpe – Dunav – Jadran; bez obzira na Dunav Srbija nije nikad dobila poziv da pristupi tom kulturološkom i svjetonazorskom krugu.

Ivo Josipović, doktor kaljingradskih znanja i vještina, bio bi dobar predsjednik nekakve regionalne državne tvorevine. Vjerojatno bi preko supruge bez poteškoća dobio državljanstvo „regiona“, ali takve države nema niti je može biti, Hrvatska je ipak spašena.

Kada je ovih dana američki Daily Caller u autorskom članku posvećenom Ivi Josipoviću otvoreno zapitao kontrolira li Srbija, preko određenih saznanja o Ivi Josipoviću i članovima njegove uže obitelji, zapravo Hrvatsku mnogi su ostali zatečeni. Jedni su odmah tu otvorenu i prijateljsku poruku naših saveznika prebacili u sferu predizborne kampanje, dok su oni manje lakomisleni ovom pitanju pristupili znatno ozbiljnije. To pitanje, kao i pitanje Josipovićevog doktorata stečenog u središtu ruske obavještajne moći, svakako su trebala biti davno apsolvirana i poznata hrvatskoj javnosti.

Na žalost, traženje konkretnih odgovora na ova pitanja netko je iz razloga koje mi samo naslućujemo davno onemogućio. Zaustavio je to s unaprijed jasno definiranim ciljevima do čije je potpune realizacije trebao dovesti osobno Josipović. Kakvi su i od koga zacrtani ti ciljevi vidljivo je kroz analizu Josipovićevih aktivnosti vođenih u pet godina njegovog predsjedničkog mandata. Hoćemo li mu dati priliku za završi započeto i devastiranu Hrvatsku smicalicama odvede  u bankrot, ovisi isključivo o nama. O tome naime odlučujemo 11. siječnja!

 

Andrej T.

Share
0