Arhiva članaka HRsvijet.net
Kolumna Mate Kovačevića: Zašto se bijes svalio na Čačića
Radimira Čačića, kao ni bilo kojeg političara ne treba žaliti poradi njegovih propusta i loših poteza, nu ozbiljna bi politika morala razlučiti njegovu stvarnu odgovornost od valova kampanje iza kojih se obično skrivaju različiti privatni ili tuđi nacionalni interesi ...

Čačićevu odgovornost za prometnu nesreću, u kojoj je poginulo dvoje ljudi, treba razlučiti od Milanovićeva suda o etičkoj neutralnosti toga čina jednako kao što i opću kampanju, u kojoj sudjeluju predsjednik Ivo Josipović, ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, skupina različitih udruga zelenih te nevidljivi, a posebno zainteresirani energetsko-trgovački lobiji od političko-gospodarskih projekata prvoga potpredsjednika Hrvatske vlade Radimira Čačića. Čovjek je u prometnoj nesreći utrnuo živote dvoje ljudi, zašto je odgovoran pred vlastitom savješću, ali i pravosudnim tijelima, koja će na kraju donijeti svoj pravorijek.
Većina pak javnih izjava predsjednika Vlade Zorana Milanovića nisu išle u prilog Čačiću, jer je izjava o njegovoj "etičkoj neutralnosti" u slučaju smrti dvoje ljude dodatno raspalila javnost, što je Čačiću na domaćoj pozornici, uza svu nemogućnost pristojna javnog komuniciranja, dodatno otežala političku budućnost. Premijerov pak bruxelleski sud o nesposobnosti madžarskoga pravosuđa, mogao je sloviti i kao svojevrsni pritisak na donošenje sudske odluke, što se u pristojnim europskim zemljama, bez obzira na moguće pritiske, bar javno izbjegava. Nu više od toga, Milanović je tom izjavom u vrlo nepovoljan položaj doveo vlastitu zemlju, koja se nalazi u završnom razdoblju višegodišnjega, mukotrpnog i vrlo često ucjenjivačkog procesa kojim se ulaskom u Europsku uniju napokon trebala udaljiti od stalno prijeteće balkanske pogibelji.
Tako je djelovao i cijeli niz zakonskih rješenja sadašnje vlasti, ponajprije onih u svezi s Hrvatskom radio televizijom, koja se nakon izglasavanja novoga zakona sad pretvara u partijsko čudovište, kao i pitanjem ulaska ministara u upravne odbore javnih poduzeća te cijelim nizom političkih čistiki, koje bi mogle ući u rujansko izvješće Europske komisije o stanju u Hrvatskoj. Negativna ocjena stanja ne bi mogla stimulativno djelovati na pozitivne odluke još 16 zemalja članica EU, koje do kraja lipnja 2013. trebaju u svojim nacionalnim parlamentima ratificirati hrvatski pristupni ugovor, što je uvjet za ulazak Hrvatske u punopravno članstvo u EU. Zato su neki zastupnici u Hrvatskom saboru, poput Davora Stiera i Bore Grubišića, s pravom primijetili kako Vlada svojim potezima ide na ruku upravo onim europskim silnicama, koje bi najrađe vidjele Hrvatsku u balkanskom paketu zajedničkoga ulaska u EU.
Radimir Čačić je zahvalna meta za javne napadaje, jer je sam zapravo gromobran za odgovornost predsjednika vlade. Drugi razlog Čačićeve odbojnosti treba tražiti u njegovu nastojanju da izgradnjom elektrana napokon riješi pitanje energetske suverenosti Republike Hrvatske, što naravno ne odgovara stranim energetskim korporacijama i njihovim trgovcima u Hrvatskoj, a u toj prikrivenoj borbi, ponajbolji im je ulog bivša ministrica zaštite okoliša i prirode Mirela Holy, koja nastupa s pozicija zelenih udruga, a koju je kao zahvalan slučaj stvorio upravo gospodin Milanović. Uostalom Čačiću kao graditelju, investitoru i uopće gospodarstveniku ne može biti strana racionalna izgradnja Pelješkoga mosta, kojim se fizički povezuje razdijeljena Hrvatska, a što tamošnjem mjesnom stanovništvu, kao i ulagačima te općenito hrvatskom gospodatsvu može nositi dugoročno samo velike koristi, a čemu se nažalost ponajviše protivi SDP-ov dio koalicijske vlade.
Sadašnjoj pak vlasti, kojoj i uz najbolju volju nedostaje dimenzija u odnosima prema nacionalnom i vjerskom identitetu, Radimir Čačić je kao sudionik Domovinskoga rata svojevrsna crvena krpa, a njegova ideja da se, zbog eventualna nedostatka radne snage, u Hrvatsku uvoze radnici slična kulturološkoga obrasca svojedobno je naišla na oštre osude onih koji danas tako žučno vode kampanju protiv njega. Prvi potpredsjednik Vlade nije toliko ideološki zadrt, što mogu posvjedočiti i činjenice o ljudima koji rade u njegovu kabinetu. Uostalom, Čačić je svojedobno bio spreman ući i u koalicijsku vladu Ive Sanadera, samo da je ovaj imao više političkoga sluha za nacionalne probitke od svojih kolacijskih partnera iz SDSS-a.
Kad je nakon objave presude madžarskoga suda protiv Čačića, ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić ustvrdila kako se slaže s predsjednikom Josipoviće u tom kako treba razmisliti o daljnjoj političkoj sudibini Radimira Čačića, ozbiljniji su analitičari posumnjali kako se radi o političkom pothvatu glavnog analitičara predsjednika Repubilke, Dejana Jovića, o još jednoj operaciji približavanje Hrvatske Srbije, što je na domaćoj razini trebalo rezultirati izlaskom HNS-a iz Vlade te na njegovo mjesto dovođenje u koaliciju Pupovčeva SDSS-a, a na vanjskopolitičkom, realizaciju već davno razrađena Jovićeva plana o zajedničkom balkanskom paketu oko ulaska u EU.
Nema dvojbe kako na temelju srbijanske političke trdicije, od Ilije Garašina pa sve do Novoga srpskog memoranduma postoji tajna politička djelatnost srpske strategije, na što je upravo ovih dana srbijanske vlasti u Beogradu upozorio pomoćnik američke državne tajnice Philip Gordon. On je pozvao Beograd da mora prestati s podupiranjem "ilegalne sigurnosne i sudske strukture na Kosova", koja je, između ostaloga potanko razrađena u već spomenutom Novom memorandumu, a odnosi se na sve susjedne države.
Organizacija pak obilježavanja izmišljenih srpskih stratišta, kao što je bila nedavno u Jadovnu te već najavljeno slavljeničko raspoloženje za obilježavanje četničkoga ustanka u Srbu 27. srpnja, trebale bi biti dovoljan pokazatelj o raspoloženju među srpskom manjinom, ali i djelatnostima očito "ilegalnih struktura", koje još uvijek ne prepoznaje i dovoljno ozbiljno ne shvaća hrvatska javnost.
Radimira Čačića, kao ni bilo kojeg političara ne treba žaliti poradi njegovih propusta i loših poteza, nu ozbiljna bi politika morala razlučiti njegovu stvarnu odgovornost od valova kampanje iza kojih se obično skrivaju različiti privatni ili tuđi nacionalni interesi.