Postalo je možda već zamorno pisati o tome kako se naše stranke manje-više lažno deklariraju. Oni koji se kite demokršćanstvom baš i ne drže do kršćanskih vrijednosti, a oni koji se nazivaju socijaldemokratima ne drže ni do socijalne pravde ni do demokracije. Narodnjaka pak što se tiče, oni su izgleda promašili narod. Ipak, koliko god to bilo dosadno ponavljati, nužno je uvijek iznova na to upozoravati. Istinu treba govoriti čak i kada su mnogi začepili uši i zatvorili oči. Naročito tada!

Medeni mjesec kvazilijeve koalicije na vlasti i naivnih birača definitivno je završio. Kako stvari stoje podržava ih još samo onih Tuđmanovih ''dvadeset posto koji hrvatsku državu nikada nisu željeli''. Ništa od onoga što su obećali i ne pokušavaju ostvariti, ali zato vrijedno rade ono o čemu su za vrijeme predizborne kampanje mudro šutjeli. Nakon niza kadrovskih afera, poskupljenja i poreznih nasrtaja na džep običnih građana kreću u demonstriranje svoga shvaćanja socijalne politike i socijalnog dijaloga. Dva najnovija primjera zorno svjedoče o tomu.

Vlada je u pregovore sa sindikatima javnih službi ušla, nogometnim rječnikom kazano, đonom. Uz asistiranje potplaćenog suca, to su u ovom slučaju tzv. slobodni mediji, koji je svirao prekršaj u njihovu korist. I dok se Ribić, Laktašić i ostali u čudu previjaju na podu, ti isti mediji, koji su istodobno i suci i komentatori, optužuju ih da igraju prljavo. A što zapravo sindikati traže? Ništa, štoviše pristaju da im se režu brojna prava iz dosadašnjeg kolektivnog ugovora (božićnica, regres, dio prijevoza …), ali uz jamstvo da će se ta prava vratiti kada zemlja izađe iz krize! Nama nikakvih racionalnih razloga da Vlada ne pristane na jedno takvo obećanje, to je ništa ne košta, a jamči joj socijalni mir. Jedino ako joj nije cilj dokraja urušiti školstvo, zdravstvo i druge javne službe i tako doprinijeti daljem propadanju države i društva.

Nakon takve beskompromisne socijalne neosjetljivosti ista ta Vlada dobiva svojevrsni napad socijalne osjetljivosti i brige za siromašnije slojeve društva. Rekli bismo, nova pravednost na djelu. O čemu je riječ? Javnosti je predstavljen projekt po kojem će država godišnje kupovati tisuću stanova i iznajmljivati ih onima koji nisu kreditno sposobni po cijeni od 3,6 eura po kvadratu. Na prvi pogled čini se – krasna ideja! No samo na prvi pogled, promislimo li malo što se krije u pozadini, shvatit ćemo da je riječ o novom udaru na državu i standard građana ove zemlje. U svijetlu najavljenog poreza na nekretnine jasno je da će nekretnine dodatno pojeftiniti, a kako neiskorištenih stanova najviše imaju banke i pojedinci iz građevinskog lobija, logično je da bi oni pretrpjeli najveću štetu. S jedne strane cijena nekretnina bi im dodatno pala, a s druge strane morali bi plaćati porez na nekretnine koje im nisu u funkciji.

Stoga je i logično da uskoči država i spasi svoje bankarsko-tajkunske mentore. Novac za to ići će iz proračuna, dakle od građana. Sad je jasno zašto se banke nisu bunile kada je Linić najavio uvođenje poreza na nekretnine. Zašto bi, one će svoje nekretnine utržiti po povoljnim cijenama. Platit će država, možda i kreditom od tih istih banaka! Na koncu će sve ionako platiti narod. S druge strane građani će biti primorani u bescjenje prodavati vlastite nekretnine jer će biti opterećeni dodatnim porezom i nemogućnošću da iznajme te nekretnine zbog rušenja cijene nekretnina. Znamo li da su prethodnih godina mnogi ljudi relativno skromnih primanja kupovali stanove na kredit kako bi nešto uštedjeli i usput riješili djeci stambeno pitanje, jasno je da će oni ovakvim ''projektom'' zapasti u bezizlaznu situaciju, a u velikom broju i ostati bez tog stana zbog nemogućnosti daljeg plaćanja kredita.

Još veća nepravda bit će učinjena ljudima koji su naslijedili neku kućicu ili zemlju u ruralnim sredinama. Taj posjed za njih ima samo sentimentalnu vrijednost, no porez će svejedno morati plaćati. Na koncu im se može dogoditi da im ovrhovoditelji ''sjednu'' na plaću ili stančić u kojem žive jer nisu bili u stanju plaćati porez niti kome prodati zlosretno nasljedstvo. A možda se na kraju tranzicijske balade, kada svi osim onih famoznih 200 obitelji osiromašimo kao crkveni miševi, opet pojave one iste banke i pokupuju ''sve po 12 kuna''!?

Uistinu, maske su pale, ali maskenbal još traje. Dokada!?

Damir Pešorda