I ja volim ljude, ali mi na živce idu humanisti. Oni vole čovječanstvo, a ja sam skloniji čovještvu. I dozlaboga su nasrtljivi, ribu bi spasili iz vode samo da je oslobode. Nekako usporedo s ratnim profiterima u ovoj vječno napadnutoj zemlji izmiljeli su na svjetlo danje i oni - humanistički poduzetnici. Svi ti čičci, banci, ivini, puhovski, pilseli, gazivode, mutivode, prilivode …  I među njima jedna heroina, Ankica Lepej. Proslavila se odajući bankovnu tajnu. Taj su njezin čin slavili svi ovdašnji mediji, a ona je zahvaljujući tome riješila svoje materijalne probleme. Periodično je bila pozivana da da komentar aktualnog stanja ili primi neko priznanje, a predsjednik Josipović ju je kooptirao u neko od svojih nabujalih savjetništva. Inače, ti savjeti su se u ovoj zemlji postali tako popularni da gotovo nema čovjeka koji drži do sebe da nekog nešto ne savjetuje.

A ovih dana evo gospođe Lepej opet. Na čelu kolone prosvjednika. Veli da će štrajkati glađu dok vlada ne odstupi. I sad mene razdiru dva oprečna osjećaja: lijepo bi bilo da vlada ode, a opet, kad se heriona već isprsila, volio bih da joj se pruži prilika da se iskaže. Ma koliko trajalo! A možda joj se pridruže Urša Raukar, Vili Matula, Damir Kajin i onaj bradati lingvist. Tako bi i Hrvatska konačno imala neke koristi iz istrajnosti vladajućih. Glad, uostalom, jača identifikaciju s gladnima.

I dok humanistički poduzetnici ubiru bodove na Pernarovim šetačima, ljuti desničari se povlače sa scene, strepe za državu, i samo je pitanje vremena kada će dati podršku ''institucijama vlasti''. A u loju tih istih institucija bubreže se Pupovac, Stanimirović, Gajica i bogzna koliko udružica. Čija je jedina svrha da galame kako u zemlji ništa ne valja. Apostrofirajući pri tome uvijek upravo ono što još uvijek koliko-toliko valja. Paradoksi su u Hrvatskoj već odavno izgubili čar otkrivenja. A EU je postala isprika za sve i svakoga. Tako prosvjednici nose transparenta i za i protiv EU, Vlada se trudi održati samo zbog ulaska u EU, oporba je pak želi srušiti radi istog razloga, EU kao da je postala opijum za Hrvate.

A jedan je mudar čovjek – mudrim ga držim, između ostalog, i stoga što su ga naši medijski specijalci uporno htjeli prikazati bedakom -  davno već u Hrvatskom saboru rekao sljedeće: ''Gospodo draga, ovdje su puna usta Europe, svi se u ovom domu utrkujemo kako ćemo pohvaliti Europsku zajednicu i kako čim prije moramo postati članica tog društva. Za razliku od mnogih ovdje, ja sam živio i radio u Europi. I mnogi misle kako ulazak u Europu odmah osigurava bogatstvo i bolji život. U Austriji teleći mozak košta dvije marke, a tek ćemo vidjeti koliko vrijedi naš …''. Pokazalo se, izgleda, da ne vrijedi ništa jer nas, evo, već petnaestak godina vuku za nos i prevode žedne preko vode. I tele bi za to vrijeme shvatilo da nešto ne valja, a i odraslo bi u bika uostalom. Pa bi se možda otrgnulo.

Da, a nije bilo piskarala ni drugog javnog zabadalo koje se nije bacilo blatom na Ivana Milasa zbog ovih proročanskih riječi. Kao, on će nama nešto govoriti, krčmar neotesani, fuj! I to su govorili isti oni koji samostalnim poduzetništvom, pa ni radom kod poduzetnika, nikada u životu ni jedan ručak nisu zaradili, i za koje je Milasova krčma bila podjednako nedostižan pothvat kao i poslovni uspjeh Billa Gatesa.

Ali im je zato humanističko poduzetništvo uvijek išlo, u neobaveznom brbljanju i zahtijevanju beriva od države koju ne vole nema im ravnih. Ako i zbog čega vrijedi ući u EU, onda je to zbog toga da im to brbljanje presjedne već jednom.

Autor: Damir Pešorda