Osvrt na knjigu Erica Hobsbawma, Zanimljiva vremena. Život kroz dvadeseto stoljeće, Disput, Zagreb, 2009.

Jedan od najuglednijih živućih povjesničara Eric Hobsbawm, autor mnogih historiografskih djela, Primitivni buntovnici, Doba revolucije, Europa 1789.-1848., Doba kapitala 1848.-1875., i Doba ekstrema, kratka povijest dvadesetog stoljeća 1914.-1991.,   okušao se ovoga puta na polju autobiografije. Opisujući svoj životni put, zapravo ocrtava život kroz dvadeseto stoljeće kroz 23 poglavlja ovog djela.

U prvih šesnaest poglavlja autor opisuje sjećanja još iz najranijih dana djetinjstva. Potječe iz srednje klase, oca Leopolda P. Hobsabawma i majke Nelly Grűn. Od svoga rođenja u Aleksandriji 1917. god., i tokom cijeloga života, mijenjao je boravište, te mnogo putovao u inozemstvo. Svoje djetinjstvo provodi u Beču, te opisuje svoje školske i dijelom srednjoškolske dane. Tokom opisivanja nekadašnje carske prijestolnice, u sjećanju mu ostaju slike bečkih Židova srednje klase, koji su „svjesni da žive u svijetu antisemitizma, pa čak i potencijalnog uličnog antisemitizma“. Suočio se sa smrću roditelja, prvo oca, a nedugo zatim i majke. Nakon majčine smrti sa sestrom odlazi u Berlin, te nastavlja školovanje u srednjoj školi, u višem trećem razredu, s navršenih četrnaest godina. Pohađajući školu u Berlinu, prvi put se susreće s komunizmom u djelu Komunistički manifest; komunistom je postao 1932. godine. Opisuje političku situaciju Njemačke i rapidni rast NSDAP-a, a političko pitanje koje se provlačilo takvoj političkoj situaciji bilo je sljedeće, „kako zaustaviti Hitlerov uspon na vlast“. Živući je svjedok rasta nacionalsocijalističke partije (NSPD), i skorog pada Vajmarske Republike. Autor iznosi bezizlaznu situaciju u kojoj se nalaze komunističke i socijalističke skupine, jer su „svjesni da je njihovo uništenje temeljni cilj fašističkog režima“. Sjetimo se notorne činjenice, da su „prvotni koncentracijski logori Trećeg Reicha zamišljeni u prvom redu za zatvaranje komunista“.

Svoju karijeru marksista započeo je u proleterskoj organizaciji, osmišljenoj za srednjoškolce, gdje ostvaruje prve prijateljske kontakte. Pun entuzijazma prihvatio je komunizam, te opisuje svoje srednjoškolske dane revolucionara. Od vremena kad Hitler postaje Kancelarom, prolazi teške dane i opisuje posljednje dane Partije u već nacističkoj Njemačkoj. Nekoliko mjeseci poslije odlazi u Veliku Britaniju, te ocrtava ju kao „zemlju gdje su stranci rijetkost“, jer nije bila središte međunarodnog turizma, ali je „tehnički i ekonomski napredna zemlja prema kontinentalnoeuropskim mjerilima“. Nastavio je svoje školovanje, u čemu sve više dolazi u doticaj sa marksističkom literaturom. Nakon završetka srednje škole pohađa studij povijesti na Cambridgeu. Autor povlači paralelu kembričke sveučilišne politike 1950-ih, gdje iznosi podatak o „minimalnom istraživanju i zanimanju sveučilišta za društvene znanosti, a stubokom je politika sveučilišta na početku novog stoljeća takva da je „Cambridge pun znanstvenih parkova, poslovnih pregovora sa svjetskim poduzetnicima i „kembričkih tornjeva“ koji ne sanjaju o učenosti, nego o profitu“. U studentskim danima aktivno se bavio novinarstvom, te angažiranjem u socijalističkom klubu, i kasnije Komunističkoj partiji, postajući njezinim punopravnim članom 1936. god. Opisuje svoja poznanstva, iz vlastite profesije i političkog opredjeljenja, koja su obogaćivala njegov ionako zanimljiv studentski život. Smatra da je komunizam politička strast kojom je bio nadahnut, prvo uvjerenjem, a kasnije vjerovanjem, kako „ne postoje utvrde koje boljševici ne mogu osvojiti“. Vodeći se takvom maksimom, bio je predan Partiji i zavjetovan na apsolutnu poslušnost. Kao profesionalni povjesničar, s vremenom je ulazio u psihoanalizu revolucionara, marksizam, te navodi „moralna načela sekte“, kao uzrok snažnog pokretača političkih promjena. Na zvuk ratnih trublji u Europi (Hitlerov napad na Poljsku), kao student prolazi novačenje u britansku vojsku 1939. god. Svoju vojnu karijeru proveo je u britanskoj vojsci, služeći šest godina. Teške godine provodi u vremenima rata, kada je sudjelovao u bombardiranju Londona, i  tih ratnih godina prvi put stupa u brak, 1943. god. Kasnih godina rata pisao je za časopise Slobodnog austrijskog pokreta (emigrantski pokret koji nije Austriju smatrao dijelom Njemačke nacije) od travnja 1945 do 1946., niz povjesničarskih članaka, koji su ujedno i autorovi prvi objavljeni historiografski radovi. Vrijeme nakon rata provodi u Londonu. Sva politička stremljenja koja su se događala prije svega u SSSR-u (Staljinova smrt i proces destaljinizacije), te Hladni rat, poljuljale su ideju boljševizma kod mnogih članova Partije. Prijelom koji se dogodio u „velikom potresu 1956“ zrcali se u tome da je 30-ak tisuća članova Komunističke partije bile demoralizirano, u Britaniji, te su snage ekstremne ljevice bile raspršene. Došlo je do situacije u kojoj se bivši članovi Partije „potiho“ sklanjaju od političkog aktivizma. Autor opisuje svoje nezadovoljstvo i unutarnja stremljenja u samoj Partiji, s vremenom se pretvorio samo u simpatizera, ali je unatoč tome ostao članom oko 50 god. Tokom 1960-ih imao je svoja akademska putovanja u rasponu od zemalja Sjeverne i Južne Amerike do Indije, te je stupio u drugi brak sa suprugom Marlene. Cijeli opus zanimanja pratio ga je do dana kad je postao sveučilišni profesor, od recezenta koncerata, ploča, knjiga, slušanja jazz-glazbe, a tu je i neizostavni rad povjesničara i novinara. Kao neposredni promatrač opisuje svoja sjećanja na studentsku revoluciju iz 1968. u Parizu, te kulturnu revoluciju koja je potresla svijet 60-ih godina prošlog stoljeća. Govoreći o aktualnostima 1960-ih, drži daj je kulturna revolucija zbiljski promijenila Zapadni svijet, jer pritom navodi činjenicu da je „francuska odjevna industrija prvi put proizvela više ženskih hlača nego suknji, a broj onih koji su se pripremali za rimokatoličke svećenike znatno pao, pri tome tvrdeći da važna značajka povijesti druge polovice dvadesetog stoljeća nije ideologija niti studentske okupacije, nego rapidno prodiranje plavih traperice na svjetsko tržište“.

Znatne retke posvećuje političkoj situaciji u Velikoj Britaniji, osvrće se na krizu laburističke stranke tokom 1970-ih i rast konzervativne stranke na čelu Margaret Thatcher. Svoje političku interpretaciju, pad komunizma u Europi, iznosi u sljedećem: „Jedna od mnogih ironija povijesti da su, nakon pola stoljeća antikomunističkog Hladnog rata, jedini neprijatelji vašingtonske vlasti… upravo njezini ultradesničarski fanatici i fundamentalistički sunitski muslimanski militanti, koje slobodni svijet nekoć hotimice podupirao protiv Sovjeta“, te obrazlaže dalje: Svijet bi još mogao zažaliti zbog toga što se, suočen s izborom Rose Luxemburg između socijalizma i barbarizma, nije odlučio za socijalizam.

U 17. i 18. poglavlju spominje se karijera profesionalnog povjesničara koja seže iz 1947. god., kada je počeo predavati na Birkbeck Collegeu, pri Sveučilištu u Londonu. Autor se sjeća utjecajnih povjesničara koji su prolazili kroz kembričko sveučilište, pogotovo na ekonomskoj povijesti gdje spominje imena poput March Blocha i svog profesora M. M. Postana, a kao pripadnik akademske skupine surađivao je s Fernandom Braudelom i Jean Jacques Le Goffom. Svoju karijeru gradio je u znanstvenim časopisima, te sudjelovao na međunarodnim kongresima, u radu Društva za ekonomsku povijest, i vodio marksistički seminar u Povijesnoj grupi Komunističke partije. Zanimljive pojedinosti donosi oko metodološkog razvoja povjesničarske profesije, gdje je nastojao utvrditi tendenciju razvoja povijesne znanosti od 1890. do 1970-ih. Ukazuje na rascjep unutar historiografije, između pripadnika povjesničara modernista (onih koji su zagovarali povijest oplođenu društvenim znanostima, perjanicom okrunjena škola oko časopisa Annales) i povjesničara konzervativaca, koji stavljaju naglasak na političku, vojnu, diplomatsku povijest itd. Živeći u dinamičnom i ubrzanom ritmu, autor govori o problemima u kojim se historiografija nalazi. Dosta je čimbenika koji dovode današnjeg povjesničara u „krizu identiteta“, naime, magnati „koji ne žele stvarnu prošlost, nego onu koja odgovara njihovim ciljevima danas revidiraju ili izumijevaju više povijesti nego ikad, te je ovo doba povijesne mitologije, a u politici nikad nije bilo urgentnije da u obranu povijesti stanu oni koji se njome profesionalno bave“. Postdiplomski studij pohađa na Novoj školi za socijalna istraživanja u New Yorku. Službenu titulu profesora na Londonskom sveučilištu stječe 1971. god. Iznosi pregled svojih radova od koji su poznatiji: Primitivni buntovnici iz 1959., Doba revolucije, Europa 1789.-1848. iz 1962., Doba kapitala iz 1975., i već spomenuto djelo Doba ekstrema kratka povijest dvadesetog stoljeća 1914.-1991.

Od 19. do 23. poglavlja opisuje svoja inozemna putovanja i boravke u zemljama izvan Velike Britanije i Njemačke. Iznosi slike sjećanja na Pariz, grada u kojem je boravio prvi put 1933. god., te potežući jednu kronološku nit do 1960-ih i 70-ih god., prošlog stoljeća surađujući s francuskim intelektualcima oko časopisa Annales i vlastitog rada u časopisu Past and Present. Iznosi svoje suosjećanje s „francuskim osjećajem gubitka zbog poraza Voltaireovog jezika“ i nepopustljivo djelovanje Francuske u obrani svjetske uloge svog jezika i kulture. Španjolsku opisuje kao zemlju „zamrznutu u povijesti“ kako se onda činilo, te je ostajala sklizak teren za sve promatrače, analitičare, pa i povjesničare. Tijekom 1950-ih zemlja je bila siromašna i gladna, „a ljudi su, činilo se, živjeli na krumpiru, cvjetači i narančama“. Naime, „zemlja nije imala glasove javnosti, vijesti su iz jednog kraja zemlje do drugoga dopirali preko glasina, pustolova, putujućih trgovaca, kamiondžija i ponekog slušatelja stranog radioprograma, a jedan od mogućih uzorka je emigracija njezinih intelektualaca“. Za razliku od Španjolske, Italija se bližila (njezin sjeverni dio) onom što nazivamo progresivnim razvojem. U Italiji je vrijeme provodio sa svojim političkim istomišljenicima, te surađivao na intelektualnom polju. Autor opisuje talijansko društvo, u kojem se ukorijenio osjećaj „marginalnosti i provincijalizma“, čak je i „fašizam u određenom smislu ojačao osjećaj nacionalnog identiteta, pokušao je i nije uspio izliječiti talijanski osjećaj političke i vojne inferiornosti, a sasvim sigurno nije učinio ništa kako bi deprovincijalizirao talijansku kulturu“. Rockeffelerovom stipendijom odlazi na putovanje u Južnu Ameriku. Opisuje zemlje tog egzotičnog prostora, te golemi jaz između vladajućih, intelektualnih klasa i običnih ljudi. Latinskom Amerikom su se znatno bavili (humanistički) znanstvenici, pogotovo nakon Fidelove pobjede u 1960-im. Desetljeće kasnije na kontinentu vlada kaos, dolazak vojnih hunti, državni udari i autokratskih diktatura. Svoje osjećaje ostavlja u slici stanovnika andskog visočja, na obroncima strmih stepenastih brda gdje leži Machu Picchú. Mnogo vremena proveo je u SAD-u, ocrtavajući „američko stoljeće“ stvara crtež zemlje koja je svu pozornost svijeta usmjerila na sebe, zemlja u kojoj nastaju trendovi. S velikim skepticizmom i nepovjerenjem je gledao SAD-a, radilo se o neugodnosti koje je imao s tamošnjom birokracijom, ali kasnije je promijenio gledište, te „otkriva supkulture američkih intelektualaca i fasciniran je američkim gangsterima, jer je na osnovi proučavanja sicilijanske mafije bio zainteresiran za američku stranu njezinog djelovanja“. Autor opisuje svoj pad pod čari jazz-glazbe, te je preko glazbe upoznavao zemlju u koju je došao, prvenstveno zbog politike i bližih suradnika, profesora. „Privlačnost SAD-a nije samo u novcu, nego u otvorenosti za talent, energiju i izvornost, nego neki drugi svjetovi“. Izrazito je kritičan na vanjsku politiku SAD-a. „Činjenica da se vašingtonski policy-makeri i danas služe izrazima najčistije politike moći, (valja samo poslušati njihove neslužbene, a i katkad službene izjave), naglašuje posvemašnju drskost prezentiranja establishmenta svjetskog carstva SAD-a kao obrambene reakcije civilizacije na koju će se svaliti neopisive barbarske strahote ako ne uništi „međunarodni terorizam“.  Povijesti 20. stoljeća posvećen je najveći dio ovog djela, a za povijest novog tisućljeća autor ostavlja ovu misao: „Zaključio sam da su svijetu 2002. povjesničari potrebniji nego ikad, osobito skeptični“. Autor smatra da „povijesti treba distanca, ne samo od strasti, osjećaja, ideologija, i strahova naših vlastitih vjerskih ratova nego od još opasnijeg iskušenja identiteta“. Kad govori o „grijesima povijesti, autor ubraja anakronizam i provincijalizam, jer oba podjednako proizlaze iz posvemašnjeg neznanja o tome kako stvari stoje drugdje, koje čak i bezgranična učenost i sposobnost imaginacije mogu prevladavati tek u rijetkim slučajevima“.

Autor iznosi napose najzanimljivije događaje, opisujući dramatične trenutke koji su se odvijali na političkoj, društvenoj, gospodarskoj i kulturnoj sceni prošloga stoljeća. Čitajući djelo nailazimo na autorovu interpretaciju svjetske povijesti kroz njegovo osobno iskustvo, i samim time imamo jednu kronološku nit koja nam pokazuje kako je autor mijenjao svoje stavove i percepciju, koji su ga oblikovali kao profesionalnog povjesničara.

Hrvoje Mandić