Taman kad čovjek pomisli da su se namirili i umorili, evo ih opet!

Zastavama slobode mašu, kratkom se sabljom domoljublja pašu, plaštem kozmopolitizma zaogrću, okicama ogrezlim u kompetentnost ljupko prevrću, tko im ne bi trud honorirao, ta tko ih ne bi birao!?

Kad god mi je pisati o prožvakanim temama i potrošenim ljudima, tekst se nekako sam od sebe zaogrne grotesknim rimama. Kao da se i on brani od te pošasti, koja nikako da se smiri u prošlosti. Jedinom mjestu gdje je na svom mjestu.

Sad bi netko pomislio da ću pisati o HDZ-u. A ne ću. HDZ je u odnosu na HSLS zapravo stranka nevinašce, Crvenkapica u gustoj šumi međunarodnih igara. Kada bi se precizno izračunalo koja je stranka dala više ministara, pomoćnika ministara, veleposlanika, direktora javnih i poduzeća u većinskom državnom vlasništvu, pitanje je koliko bi HSLS tu bio lošiji od HDZ-a, bojim se da je razlika u velikom nerazmjeru s razlikama u veličini, broju članstva i političkom rejtingu stranaka.

Evo, recimo, svi su se skloni okomiti na Vladimira Šeksa kao čovjeka koji već dvadesetak godina vedri i oblači u našoj zemlji, ali nitko pri tome ne će primijetiti da je vrijedna pčelica, bjelovarska učiteljica, skupila u svojoj karijeri ništa manje časti, lasti i političkih položaja nego Šeks! Međutim, Budišin đurđevak nitko ne percipira kao problem niti je tko poziva na odgovornost, a Šeksu bome AI, fejsovci i ostali goniči dašću za vratom.

Šeksa će dovijeka pratiti ona zlokobna rečenica, dok će čovjek, koji je omogućio doći na vlast čovjeku koji je otvorio lov na Gotovinu i raspisao nagradu za njegovu glavu, u Bilićevoj emisiji, s desetak godina zakašnjenja, mirne savjesti reći kako se on, eto, junački povukao iz svega toga kada je skužio da se nešto mulja i da je ''cash'' u igri.

Gospodin Nebiseštelmešati mudro zaključuje da je nakon deset godina došlo vrijeme da se reaktivira te da pomogne svojoj stranci na predstojećim izborima kao nositelj liste u rodnom kraju. Jer – šteta bi bila da takav rasadnik kadrova prestane s radom.

No, nije samo Budiša taj koji se vraća, vraća se i Božo Kovačević. Našao se Božo s Butkovićem i uz gutljaj Eviana  priopćio da se vraća. Lukavo. Tako stječemo dojam da je negdje bio otišao. A nije, tu je on cijelo vrijeme, na našim porezničkim plećima, pijucka alpsku vodu, jerbo mu je velebitska primitivna i zaostala, ili štogod žešće, ako nije doručkovao jogurt, pijucka i s Buletom, da prostite … Ministarstvo po ministarstvo, veleposlanstvo po veleposlanstvo i, eto ga, svjetski čovjek! Govori svjetske jezike, čak i hrvatski. Jer Buletu nema ''dragog Ive'' da mu prevodi.  Ive nema, ali Butkovića i Kovačevića ima.

Pa kad mi netko kaže da HDZ vlada već dvadeset godina! Oni samo misle da mi mislimo da oni vladaju. I zato ih treba pod hitno razuvjeriti, ali to je druga priča.

Nego, vratimo se ''povratniku'' Godotu ili, po hrvatski, Boži. Božo ne bi u opet u Sabor, to je za stranački sitnež, pa je rekao Kosoru da ga stavi nisko na listu, tek kao podršku, on bi rado u izvršnu vlast ako HSLS, pomozi Bože da se Vlasi ne dosete, uspije prodati priču o ''trećem putu'', pa se onda, kao što je i dogovoreno, dogovore s Milanovićem i ''kukurikovcima'' i zasjednu na vlast. Božo nam također otkriva da je antikomunist, iako se dvaput učlanjivao u Partiju. Iz čisto praktičnih razloga.

U kombinaciji Darinka Kosora je i guverner HNB-a Rohatinski. Kako je krasan taj liberalizam, i uz to još socijalni! Kovačević, Rohatinski, Budiša i Srića, tko bi ih mogao zamisliti skupa osim izrazito liberalnog uma!? Možda im se i Vojković vrati, a gdje su on, Rohatinski i Srića – tu je i para puna vrića! Eh, opet ta nametljiva rima, očito je da s likovima u ovoj priči nešto debelo ne štima.

>>Krenula medijska priprema terena za izbornu kandidaturu Željka Rohatinskog

I što u toj priči Budiša traži s njima? Izgubljenu mladost, proćerdane ideale? Što god tražio – šanse su mu male. Da nađe išta, osim gorčine.  Ali liberalni profiteri sigurno će naći načina da i ono malo što Budišina davno potrošena karizma poluči dobro utrže. Neko veleposlance u egzotičnoj zemljici, neko mjestance na čelu hrvatskih šumica, vodica, željeznica, poštice ili što već još hrvatsko bude, neko ministarstvo iz vica, institutić za istraživanje ptica pjevica ili štogod slično njima će u naručje ziher pasti.

A mit o visokomoralnim, no intelektualno razbarušenim i nepredvidivim liberalima mogao bi se i održati još neko vrijeme. Stvarnosti usprkos. Jer nema tako dobrih račundžija i bonvivana kao što su oni, to ni HDZ ni SDP ne mogu uzgojiti. Tome i sam Denis Kuljiš, skupa sa svim butkovićima i pofucima od Gevgelije do Triglava, može samo zavidjeti.

Nenadpofukljiva je to ekipa. Možda tek bistri vitez Rade od Brijuna s njima megdan može podijeliti. Ali on je odveć zaokupljen junačkim djelima u slavu svoje djeve Angeline da bi gubio vrijeme vitlajući mačem, iskovanim od magle stoput prodane istim naivcima, po balkanskim gudurama.

I na kraju ovog krajnje politički nekorektnog teksta moram se ispričati Ivi Škrabalu i Jozi Radošu što sam ih ispustio iz vida. A ta dva gorostasa hrvatskog liberalizma to nikako ne zaslužuju. Ta sam je Jozo više učinio na dešuškizaciji, demilitarizaciji i liberalizaciji Hrvatske vojske nego svi Račanovi i Sanaderovi ministri poslije njega.

Udario je temelje reformi koja tek nakon desetak godina donosi prave plodove. U vidu nevjerojatnih podviga koje bez ikakve dalje provjere zaslužuju mjesto u znamenitoj Guinnessovoj knjizi rekorda. Naime, na ipak povelikom komadu neba kao što je hrvatsko uspjeti da se sudare dva od tri miga, koji uz to lete svake prijestupne godine, uspjeh je koji Radošu i njegovim nasljednicima osigurava mjesto zlatnim slovima upisano u knjizi vojne povijesti od Aleksandra Velikog do Sarkozyja Malog, kojemu je ovih dana nakon stotinjak ili više naleta francuske avijacije uspjelo srušiti Gadafijev  ''Galeb'', proizveden u Jugoslaviji šezdesetih godina prošlog stoljeća.

Damir Pešorda