Hrvatski je sabor sredinom lipnja usvojio Rezoluciju o šećernoj bolesti. Cilj joj je, kako se navodi u obrazloženju predlagača, Saborskog odbora za zdravstvo i socijalnu skrb, smanjiti pojavnost dijabetesa, potaknuti njegovo rano otkrivanje, liječenje i rehabilitaciju.

Rezolucija se poziva na procjenu da u Hrvatskoj ima oko 316.000 dijabetičara i da njihov broj ubrzano raste – od 2004. do 2009. godine povećan je za više od 50%. Riječ je o stanju koje predisponira, odnosno uključuje zdravstvene poremećaje od velikog kliničkog značaja, poput srčanog i moždanog udara, sljepoće, otkazivanja bubrega i amputacije, te vodi povećanoj smrtnosti. U Rezoluciji se stoga pozivaju nadležne političke i zdravstvene institucije i organizacije, kao i gospodarski subjekti, mediji i udruge bolesnika, da implementiraju i financijski podupru mjere i postupke koji vode smanjenju broja oboljelih i umrlih od te bolesti.

Prihvaćanje ove rezolucije na prvi pogled ni u čemu nije sporno; dapače, riječ je o poželjnoj i hvalevrijednoj inicijativi. Dijabetes je doista značajan i rastući javnozdravstveni problem, a država je po Ustavu dužna skrbiti o zdravlju svojih građana. Međutim, oni koji imaju uvid u funkcioniranje medicinske industrije, u ovom će političkom projektu prepoznati poduzetničke korijene i “pročitati” ga u stvari kao korporacijski projekt. O čemu se radi?

Donošenje Rezolucije o šećernoj bolesti nije izolirani događaj; riječ je o “uhodanoj” praksi koja je na djelu zadnjih petnaestak godina. Prije dvije godine Sabor je, primjerice, usvojio Rezoluciju o zloćudnim bolestima, a nekoliko godina ranije u Osijeku je prihvaćena Deklaracija o pravima bolesnika s kroničnim bolom. Svi se ovi dokumenti pozivaju na slične međunarodne, odnosno europske povelje, u konkretnom slučaju Rezolucije Ujedinjenih naroda i Svjetske zdravstvene organizacije o dijabetesu, odnosno o karcinomu, te o pristupu bolu, te Deklaracije Europskog parlamenta, odnosno Europske deklaracije o dijabetesu, borbi protiv raka i o kroničnom bolu.

S jednakim ciljem i na sličan način proglašava se u državnim parlamentima “nacionalni dan” određene bolesti. Svjedoci smo da su svoj “dan” do sada dobile mnoge česte bolesti poput hipertenzije, astme i osteoporoze, ali i neke rjeđe, primjerice rak grla maternice čiji je nacionalni dan proglašen u Saboru početkom ove godine, pa i one vrlo rijetke - unatrag nekoliko godina obilježavamo Međunarodni dan rijetkih bolesti. I opet po uzoru na svjetsku i europsku praksu. Riječ je, dakle o projektu koji kreće iz centra globalne političke moći i širi se do nacionalne razine.

U vezi s izborom kliničkih stanja koje se na ovaj način tretiraju, poznavatelj će primijetiti da se radi o “komercijalnim” bolestima. U pravilu su to oboljenja koja su neizlječiva, odnosno zahtijevaju dugogodišnju, pa i doživotnu terapiju. Pri tom se u slučaju čestih bolesti poput hipertenzije ili dijabetesa zarađuje na velikoj količini lijekova, u slučaju rijetkih bolesti na njihovoj iznimno visokoj cijeni (godišnja terapija za jednog pacijenta premašuje i milijun kuna), a kad je riječ o malignomima, “solidno” je zadovoljen je i jedan i drugi element. A novcu za farmakoterapiju treba pribrojiti i onaj za druge vrste liječenja, te dijagnostičku obradu i praćenje - korištenje različitih aparata, potrošnog materijala, laboratorijskih testova itd. Prosječni dijabetičar troši tablete ili inzulin, ali i štrcaljku za inzulin s pripadajućim iglama, aparat za samokontrolu i iglice i test-trake za kontrolu šećera u krvi.

U pitanju je, bez sumnje, interes medicinske industrije. Kako bi što bolje prodavala svoje proizvode, u zadnjih je dvadesetak godina ovladala medicinskom znanošću, stručnom izobrazbom liječnika, medijskom prezentacijom medicinskih informacija, i naravno, politikom.

Zahvaljujući velikoj financijskoj moći novčano podupire (korumpira) političke stranke i moćne političare, a izgradila je i golemu infrastrukturu koja služi lobiranju pri zakonodavnoj i izvršnoj vlasti. Na taj način ostvaruje donošenje i provedbu zakona koji joj idu u prilog, a zaustavlja usvajanje onih koji je ograničavaju.

Jedna od glavnih komponenti spomenute infrastrukture su udruge za borbu protiv bolesti. Primjerice, proizvođači lijekova i opreme vezane uz osteoporozu oformili su Međunarodnu zakladu za osteoporozu (IOF), čiji je navodni cilj borba protiv ove bolesti. Riječ je, međutim o pravoj političkoj organizaciji koja je u Europskom parlamentu pokrenula Interesnu grupu za osteoporozu koja je okupila eksperte i izradila akcijski plan. Njime su, kako stoji u dokumentima Zaklade, razrađene „mjere za poboljšanje pristupa dijagnostici i dokazanoj terapiji“, koje su potom „uključene u ključne dokumente EU“. Aktivnost Interesne grupe ide i prema Europskoj komisiji koja je sastavila „Zaključke o osteoporozi“, a oni se „mogu koristiti kao sredstvo utjecaja na lokalne vlade“. Strategija se, dakako, usmjerava i prema nacionalnim vladama koje se posebnim projektima educiraju o osteoporozi i upućuju na davanje prioriteta tom problemu, te ih se obavezuje na izvršenje konkretnih zadataka.

Slična kvazi-civilna organizacija, Europska udruga za rak vrata maternice (ECCA), osnovana i financirana od proizvođača cjepiva i dijagnostičkih testova za HPV (humani papiloma virus), 2008. godine na Dan borbe protiv raka grla maternice, diljem Europe skupljala je potpise za peticiju „STOP raku vrata maternice u Europi“. Tom peticijom ECCA poziva „Europski parlament, Europsku komisiju, te nacionalne vlade da primijene organizirane programe prevencije u svim europskim državama bez daljnjeg odgađanja“. Gotovo 40 000 potpisa skupljenih u Hrvatskoj, među njima i oni najviđenijih hrvatskih političarki, pridodano je potpisima iz drugih europskih zemalja, kao i potpisima zastupnika u Europskom parlamentu kako bi ih se prikupio milijun i onda peticija predala europskom Povjereniku za zdravstvo i nacionalnim ministrima zdravstva. ECCA i Interesna grupa za rak vrata maternice Europskog parlamenta organizirale su i Europski summit o raku grla maternice, a pridružila se i Svjetska zdravstena organizacija koja je 2007. održala konferenciju o strategiji prevencije ove bolesti.

Aktivnosti na području liječenja bola, a Deklaracija o bolu tek je jedan od njihovih rezultata (u sklopu projekta „Europa protiv bola“, 2002. godina bila je proglašena godinom borbe protiv bola, Svjetska zdravstvena organizacija organizirala je niz simpozija o toj temi, a brojne su države osnovale svoja nacionalna medicinska društva za liječenje bola), također su bile inicirane od proizvođača lijekova, točnije opioidnih tableta i naljepaka za suzbijanje bola u pacijenata oboljelih od raka i koincidirale su s pojavom nove generacije tih proizvoda na tržištu.

Kao rezultat opisanih političkih aktivnosti, nakon kojih su slijedile one stručne i edukacijske, čitav je niz novih lijekova i drugih medicinskih proizvoda u razdoblju od samo nekoliko godina uveden u kliničku praksu širom svijeta. Rezolucije i deklaracije dale su ovim projektima posebnu težinu i zamah, već i samim svojim nazivom, a naročito činjenicom da su bolesti i liječenje pozicionirale i afirmirale kao kategorije iz sfere ljudskih prava. Rezolucija o zloćudnim bolestima traži od država i drugih institucija da „u potpunosti zaštite ljudska prava i dostojanstvo onkološkog bolesnika“, ona o dijabetesu da omoguće "svakom bolesniku jednaku dostupnost obvezujućih postupaka liječenja bez obzira na ekonomski ili socijalni status", a potpisnici Deklaracije o bolu pozivaju se na Konvenciju o ljudskim pravima i biomedicini i Europsku deklaraciju o pravima pacijenata. U potonjoj se naglašava da bolesnik ima pravo na sprječavanje i kontrolu bola, informaciju o mogućnostima liječenja, pravo na slobodan izbor načina liječenja uključujući i pravo na promjenu liječenja, pravo na drugo mišljenje o mogućnostima liječenja, pravo na sudjelovanje obitelji u odlučivanju o načinu liječenja itd. Ukratko, deklaracija u suštini predstavlja zahtjev za većom dostupnošću nove klase lijekova.

Tekstovi spomenutih deklaracija, rezolucija i peticija praktički su istovjetni. Svi naglašavaju proširenost i ozbiljnost zdravstvenog problema i tako senzibiliziraju i podižu razinu svjesnosti o konkretnoj bolesti. Od javnozdravstvenih i obrazovnim institucija i medija očekuje se edukacija javnosti o bolesti i liječenju. Svi su dokumenti jedinstveni u zahtjevu da država “pruži potporu u organiziranju i financiranju svih postupaka čiji je cilj smanjivanje broja oboljelih i umrlih”, što u stvari znači iskorištavanje javnih fondova za dobit dioničara multinacionalnih kompanija. “Sve preporuke i smjernice stručnih tijela moraju biti uvedene u praksu”, no problem je u tome da kliničke smjernice danas sastavljaju eksperti plaćeni od farmaceutske industrije i prepoznate su kao alat za transfer tehnologije. Poziv na potporu znanstvenim istraživanjima ne bi bio sporan kad se ne bi radilo o marketinškim istraživanjima kojima je cilj što bolja prodaja i plasman medicinskih proizvoda. Zahtjev za organizacijom preventivnih pregleda već je oživotvoren u zakonima koji su ih propisali kao obavezu. U vremenima kad su stvarni bolesnici, oni koji su sami dolazili doktoru, “potrošeni”, kandidate za liječenje treba aktivno tražiti u populaciji, a najprikladnije je za privatne kompanije da se probir financira javnim novcem. Preporuka za stvaranje registra i baze podataka za pojedine bolesti, također o trošku države, neophodan je privatnim poduzećima za tržišno i marketinško planiranje. Konačno, zahtjev za formiranje nacionalnih odbora, te nacionalnih planova i programa borbe protiv određenih bolesti, osigurava da će preporuke, odnosno tehnologija biti implementirani.

Sva navedena traženja i preporuke nisu sporni s obzirom na potrebe i zahtjeve za profitom privatnih poduzeća. Naprotiv, zarada je legitimna, štoviše nužna za opstanak privatnog biznisa i poduzetništva. Problem je u tome što se pri tom ne kreiraju i ne primjenjuju potrebni i korisni proizvodi i postupci, oni koji bi vodili poboljšanju zdravlja ljudi. Riječ je većinom o bezvrijednoj tehnologiji koja se bavi zdravim ljudima i izmišljenim zdravstvenim problemima i koja ne unaprjeđuje zdravlje, već stvara štetu – izravnu, u odnosu na tjelesno i psihičko zdravlje pojedinaca i populacije, i neizravnu – ekonomsku, društvenu i kulturnu. Doista, stvarno djelotvornoj medicinskoj tehnologiji nisu potrebne rezolucije i deklaracije; zahvaljujući svojoj efikasnosti i korisnosti ona ulazi u primjenu sama od sebe. Onoj drugoj, beskorisnoj, za uvođenje su potrebni politički pritisak i manipulacija, pri čemu se, kako vidimo, zlorabi i pojam humanizma i ljudskih prava.

A o pojedinostima današnjeg naopakog i besplodnog pristupa liječenju i sprječavanju bolesti bit će riječi u sljedećim nastavcima ove kolumne – prva tema bit će upravo dijabetes.

Autor: dr. Lidija Gajski