(Ne)Slobodna Dalmacija i jedan od njenih brojnih ciljano  regrutiranih antihrvatski nastrojenih kolumnista, Ante Tomić, u svojoj kolumni VLAŠKA POSLA BY ANTE TOMIĆ, objavljenoj u spomenutoj tiskovini u utorak, 5. srpnja, “šporkaje” usta, tipkovnicu, hrvatski medijski prostor i hrvatsku javnost s gadarijama i objedama na račun Zvonke Bušića, među domoljubnim Hrvatima poznatog kao posljednjeg hrvatskog romantičara.

Zvonko Bušić - zaljubljenik u Hrvatsku, zaljubljenik u Domovinu najljepšeg imena, zaljubljenik u najljepše hrvatsko plavo more, brda, šume, kamenjar i gore, zaljubljenik u hrvatsku povijest i ponosni potomak hrabrih i ponosnih hrvatskih junačkih sinova, kojima za “krst časni i slobodu zlatnu”, pod geslom “Bog i Hrvati” nije bilo teško niti život dati, ili kao u Zvonkovom slučaju, da bi se širom svijeta čula istina o potlačenom hrvatskom narodu, niti odrobijati 30 godina za svoje ideale. Za ideale o samostalnoj, suverenoj i nezavisnoj Hrvatskoj!

Tog istog Zvonka Bušića, čovjek kojega bi svaki Hrvat, čije srce kuca “samo za Nju, Našu Voljenu”, trebao doživotno cijeniti, dok bi ga Hrvatska Vlada trebala odlikovati barem ordenom za hrabrost ili već nečim sličnim, pretenciozni plaćenik YUtarnjeg lista i (Ne)Slobodne Dalmacije, Ante Tomić, koji za svoje antihrvatske umotvorine “digne” mjesečno najmanje 25 tisuća kuna, posprdno naziva “slavnim borcem za Hrvatsku” i “teroristom”.

Kaže tako na samom početku naručenog pamfleta Tomić, kojega je jednom ispod jedne njegove kolumne neki komentator nazvao “nusproduktom višegodišnjeg prežderavanja i probave komunističkih prdonja” (trenutno u SD ispod njegove kolumne nije dozvoljeno pisanje komentara - što mislite zašto?), kako se na letu iz Splita u Zagreb našao u istom zrakoplovu s poznatim licem, Zvonkom Bušićem. Pa se zapitao, očito prepadnut :

“Šta ću sad, mislim se, da izađem i pričekam drugi let ili kao Wesley Snipes skočim na tipa i pokušam ga onesposobiti? Naposljetku nisam učinio ni jedno ni drugo. Pažljivije nego ikada poslušao sam “upute u slučaju nenadane situacije” i idućih četrdeset minuta treskao nogom, nervozno se osvrćući je li slavni borac za Hrvatsku još uvijek na svome mjestu. Ne znam kako biste se vi ponašali, ali ja nisam bio ravnodušan što letim skupa s osuđenim otimačem zrakoplova.”- piše Tomić.

Kao prvo, je li se ovo meni pričinja, ili je Tomić sebe u tekstu usporedio s glumcem Wesley Snipesom, koji u američkim akcijskim filmovima najčešće igra uloge junaka, koji putnike uspješno spašavaju “iz šapa” pomahnitalih terorista? Pa kad je to i gdje je to Tomić izučio obuku za specijalca?

Očito mi je nešto promaklo u Tomićevom životopisu, pogotovo u vremenu dok je ovaj želio biti "niški specijalac" ili oficir JNA na nekakvoj "Karauli"?

A da možda ne misli kako je Snipesu sličan po izgledu, građi, mišićima, ili možda čak i boji kože? Možda po nacionalnosti? Jer iz njegovih tekstova, objavljivanih po svim antihrvatskim medijima (a takvi su svi!), vidljivo je i očito samo jedno, a to je vrišteći stav:-Mrzim Hrvatsku u kojoj živim , kao i sve što je Hrvatsko! Vratite mi moju Jugoslaviju!

Nadalje se Tomić pita, jesu li možda Zvonka Bušića u američkom zatvoru naučili kontrolirati bijes, a na što odmah sam i odgovara kako ne vjeruje u tu mogućnost, jer se na YouTubeu može pogledati snimka gdje Zvonko Bušić upućuje glasače da biraju Milana Bandića i u samom uvodu kaže: “Poznato je da sam ja čovjek koji u povijesti hrvatskog uzništva ima najdužu robiju. Da sam se borio za Južnu Afriku, za Izrael ili za Palestince, siguran sam da bih dosada imao Nobelovu nagradu.”

Postavlja li Tomić sam sebi pitanje o kontroli svoga bijesa naspram Hrvatske i svega što je hrvatsko? Većina bivših čitatelja nekada najčitanije dalmatinske dnevne novine, a koji su upravo zbog Tomićevih, Pavičićevih, Gallovih i Jergovićevih kolumni bivši čitatelji ove tiskovine, misle kako ste ti, Tomiću, i ostali gore navedeni tvoji “cijenjeni novinari, pisci i prijatelji”, tipični jugonostalgičari, ljevičari, u posljednje vrijeme popularno nazvani “antifašisti”, koji nikada nisu preboljeli raspad drage vam Jugoslavije i stvaranje nama drage Hrvatske, a koji neprestano rade na javnom medijskom poticanju patološke mržnje prema hrvatstvu, pri čemu iz svih vaših tekstova izbija netolerantnost, nepodnošljivost i potpuno nerazumijevanje stanja i situacije u ovoj napaćenoj zemlji, u kojoj prosječan normalan Hrvat, kojemu su tri najvažnije stvari u životu: BOG, OBITELJ i DOMOVINA, već vjekovima samo želi ostati svoj na svome.

Neprestano imenovanje prvog hrvatskog predsjednika, dr. Franje Tuđmana, utemeljitelja RH, diktatorom, dok u isto vrijeme otvoreno tugujete za propalom Jugoslavijom, "zemljom u kojoj je, bre, carevalo drugarstvo," i za njenim utemeljiteljem, najvećim zločincem kojije ikada živio na ovim prostorima, na čiji je mig na Bleiburgu ubijeno 450.000 Hrvata, krvavim Titom, već postaje super odrvratno i neprihvatljivo.

Ali ovo pisanje o Zvonku Bušiću je, u stvari, dobro! Dobro je za nas političke Hrvate! Bojite se! I neka! Vrijeme je da se počnete bojati, pa makar za svoja radna mjesta i za olako zarađene plaće, do kojih dolazite pišući naručene tekstove. Za vas trenutno Zvonko Bušić, koji ujedinjava hrvatsku desnicu, predstavlja neprijatelja, pa o tome pišete naručene pamflete.

Zašto ne pišete o tome kako je u Hrvatskoj danas novinarstvo preraslo u organizirani kriminal, i kako izvještavanje tzv. hrvatskih medija nema veze sa stvarnošću?

Zašto ne pišete o tome kako su na uredničkim mjestima u hrv. medijima prodane duše i kako su novinari čisti ološ, dok u isto vrijeme domoljubni novinari nemaju mjesta gdje bi mogli napisati svoje 2,3 riječi?

Zašto ne pišete, Tomiću, ti i tvoji jugonostalgičarski prijatelji, tzv. cijenjeni “novinari i pisci”, o tome kako su naručeni tekstovi jedini razlog dolaska u redakciju i kako su sve novine i svi mediji za koje vi i takvi kao vi pišete i koji vas objavljuju, postali pravi istinski rasadnik mržnje prema Hrvatskoj i hrvatskom narodu?

Piše nadalje Tomić u svom tekstu kako je “život čovjekov besmislen i kako je “teško koji put naći ikakav suvisao razlog našem uzaludnom trajanju, pa se čovjek mora umirivati metafizičkim opsjenama i uzvišenim pričama o svetosti domovine, naroda, heteroseksualnosti...Morate naći nekakvu laž u koju ćete vjerovati da biste podnijeli narančasti robijaški kombinezon i šest kvadrata ćelije, ali laž koja je držala Zvonka Bušića, smisao kojim je on ispunio besmisao svoga mizernog življenja, gotovo je komično nevjerojatan. Ne viđate zaista svaki dan nekoga tako nesvjesnog sebe i vlastite važnosti kao što je ovaj nesretnik, koji je tri desetljeća čamio u američkom pržunu tvrdo uvjeren kako mu je učinjena nepravda, jer je za svoj slaboumni teroristički čin zaslužio Nobelovu nagradu, i sigurno bi je dobio samo da nije Hrvat.” - piše Tomić.

U sljedećem je odlomku Tomić nadmašio čak i samoga sebe, pa i sve svoje prijatelje novinarčiće, koji posljednjih dana s velikom pompom i pozornošću prate onog srpskog tenisača (kako se ono zove, neki Đoko, tako nekako?), rekavši kako je Bušić Zvonko “Oteo putnički avion zbog beskorisne političke ekshibicije, zbog nepismenih letaka o političkom stanju u Jugoslaviji, koje je zbog nekog tajanstvenog razloga htio rasuti po Parizu i Londonu, isprepadao nekoliko stotina ljudi i usmrtio američkog policajca koji je išao demontirati njegovu amatersku bombu, a trideset i nešto godina mu nije bilo dovoljno da shvati kako je to bila krvava, nepromišljena, kretenska pizdarija.”

Nemam namjeru ovdje Tomiću pojašnjavati zašto je Bušić učinio to što je učinio, jer su to Tomića trebali naučiti roditelji, ali mu mogu samo reći kako moja djeca znaju tko je Zvonko Bušić, znaju što je učinio i zašto je to učinio, a isto tako znaju i zašto je njihov otac,moj suprug, 91 odjenuo odoru hrvatskog gardiste, objesio "kalašnjikov" preko ramena i krenuo zajedno sa sestrinim mužem i ostalim brojnim Hrvatima u Domovinski rat.

Što mislite, znaju li Tomićeva, Baretićeva, Jergovićeva, Pavičićeva i Gallova djeca, tko je Zvonko Bušić?

Tomić zaključuje tekst riječima: ”Svatko ima pravo vjerovati što god hoće, pa i u krvave, nepromišljene i kretenske pizdarije, no taj čovjek posljednjih se dana po novinama predstavlja kao spasitelj koji će ponovno okupiti hrvatsku desnicu i vratiti zemlju na tvrdi patriotski kurs. A ta stvar je, oprostite, zabrinjavajuća. Ona je užasna, moralno čudovišna.” - kaže Tomić, te moli nekoga imaginarnoga da mu objasni “Što je veličanstveno, herojski i nenadmašno domoljubno, što je u životima ijednoga od nas u Hrvatskoj promijenilo nabolje da je Bušićeva žrtva, En-aj-pi-di službenik Brian Murray trideset pet godina pod ilovačom?”, te opet postavlja pitanje, pri čemu, naravno, po narudžbi, Hrvatima sugerira da ne glasuju za Bušića “domoljuba, primitivca, terorista, ognjištara”, i to ovim riječima, kojima tekst i završava: “Ako ćete glasati za Zvonka Bušića i njegove političke klaunove, očekujem da ćete imati dobar odgovor na ovo pitanje.”

Hmmm, znate kako ide ona poslovica “Svak se svrbi di ga češe!” Meni se čini kako se nakon osnivanja Hrvatskog plamena, u kojega su uključeni: većina jugonostalgičara počela češkati, ili, ako im je draže, “SRBITI”, a to bi nama Hrvatima domoljubima, zapostavljenoj manjini u Lijepoj Našoj, trebalo značiti veliku nadu, koja vodi k tome da će mo je, kako Thompson pjeva, uskoro ponovno vidjeti, “PONOSNU I LIJEPU, KAO U NAŠIM SNOVIMA”.

I, Tomiću, znaj, i previše Hrvata misli kako Bušićev idealizam i robijanje za Hrvatsku nisu, kako ih ti i takvi kao ti nazivate “nepromišljene i kretenske pizdarije”, jer se sve događa s razlogom.

Znaj, Tomiću, kako većina Hrvata Bušića smatra herojem i junakom, baš kao što za takvog smatraju i genarala GOTOVINU, koji upravo zbog kukavičkog ponašanja tvojih istomišljenika robija u tuđini, dok njegov sin odrasta bez oca, ti istodobno zarađuješ masna "pare" na blaćenju Hrvatske i svega hrvatskog.

Znaj, Tomiću, kako Zvonko Bušić većini hrvatskog naroda predstavlja uzor, jer kad čovjek, koji nakon 30 godina robijanja zbog Hrvatske iziđe iz zatvora, i zatekne “samostalnu i neovisnu Hrvatsku” u ovakvom stanju, umjesto da pošalje sve u tri P. M. i odseli u Brazil, Paragvaj ili Nepal, ponovno krene u Sizifovu borbu za tu istu voljenu Domovinu Hrvatsku, to ne može biti ništa drugo, nego samo čin junaštva, baš kao što je bio junak i tvoj prezimenjak, junačina Mijat Tomić, a s kojim ti, kako se čini, nemaš ama baš nikakve veze!

Rekao je jedan komentator ispod nedavno objavljenog Tomićevog teksta kako Tomiću i sličnima plješće i odobrava glupa masa onih kojima nije sveta nit vjera, nit nacija, isto kao što su to radili za vrijeme Osmanlija. Ali isti zaboravljaju da su Osmanlije otišle, Austrija je otišla, otišla je i Jugoslavija...Stoljeća brišu granice, osvajače i domaće poturice...Države, sustavi, moda i trendovi prolaze, a Hrvati ostaju...Proći će tako i trendy Ante Tomić, kao Armanijeve gaće koje nosi Modni Mačak...i ostat će u smeću "usrane gaće i usrani Ante"...ustvari, zapravo su već u smeću, samo što neki teže primjećuju ...

Zvonko Bušić često prilikom predstavljanja knjige o sebi samome ispriča crticu iz života u Americi. Naime, na američkim ulicama, trgovima i kućama, stoje izvješeni natpisi: “Ameriku ili voli, ili je napusti!”

Pa, eto, Tomiću, nadam se kako će te uskoro i ti, i svi takvi kao ti, poput tvojih prijatelja: Jergovića, Baretića, Pavičića, Kuljiša, Pusića, Goldsteina i ostalih vama sličnih, moći ove riječi primijeniti na sebi samima, jer je napokon došlo vrijeme da u Hrvatskoj netko kaže jasno, glasno i precizno:

- Draga gospodo, Hrvatsku prihvatite i volite, ili je napustite!

Petra Jurčević