U jednoj pjesmi narodnjački srpski roker Bora Đorđević nabraja kako je mogao biti ''pekar, lekar, apotekar… bilo šta''. Ali, eto, nije mogao bez rock'n'rolla. Slično Bori rezonirala su i, sad već postarija, oficirska djeca u Hrvatskoj. No za rock'n'roll hoće se ipak kakvo-takvo umijeće sviranja, lakše je piskarati o glazbi, filmu, politici, književnosti, nečemu… Tako su nastajali kritičari, novinari, pisci, ukratko – kulturni radnici. Jedan od njih je i Denis Kuljiš, bivši urednik Playboya, pisac Hrvatskog boga Merkura, eugeničar hobist i jednodnevni hrvatski branitelj, demobiliziran zato što mu nisu mogli naći dovoljno široku uniformu. Kuljiševa specijalnost je umatanje prizemnog klevetanja ljudi u kvaziliterarnu i kvaziurbanu oblandu od viška riječi i manjka logike. Posebno je smiješan kad se hoće pokazati načitanim i upućenim. Kao i većina zagrebačkih nadriintelektualaca pseudoljevičara bonvivanske frakcije pati od kompleksa Krleže. To nije uočljivo samo po naslovu njegova jedinog romana, nego i po sklonosti k mistificiranju zagrebačke uljuđenosti i mitleuropejstva, Glembajevi se i njemu ukazuju tamo gdje ih nema, ali ne kao Krleži da ih izmišljene raskrinka i literarno osudi nego da im se divi.

Kuljiša je lako demantirati, otkriti mu nedosljednosti, netočnosti i laži u tekstu. Što je lako, to je i dosadno pa ću ovdje pustiti nekog drugog da odradi taj cjepidlački posao. Tako naš junak u svojim črčkarijama ''Katastrofične vijesti iz Vilajeta'' uspijeva u pet redaka uvaliti šest pogrješaka, koje  pedantno nabraja bošnjački mu kolega po peru Muharem Bazdulj: ''Najprije, niti je Prvi svjetski rat najkrvaviji u evropskoj povijesti (eventualno dotadašnjoj, ali Kuljiš to ne kaže), niti je Austro-Ugarska vladala Bosnom pedeset godina (nego četrdeset), niti je Franjo Ferdinand bio "vrlo liberalan", niti je njegova žena bila trudna (toj grofici koju Kuljiš naziva pučankom je u vrijeme atentata bilo 46 godina, a ljekari su joj šest godina ranije, nakon što je rodila mrtvorođenče, savjetovali da više ne zatrudnjuje), niti se pukovnik Dimitrijević poznat i kao Apis zvao Slobodan (jer se zvao Dragutin) i moglo bi se ovako do prekosutra.'' Da sad ne objašnjavam cijeli kontekst, iz navedenog je razvidno da je Kuljiš pisao o Sarajevskom atentatu i Mladoj Bosni, čak prilično ispravno ocjenjujući njezin teroristički, prosrpski karakter. To što polemika između Buzdulja i Kuljiša spada u čarke unutar neojugoslavenskog kluba regionskih propagandista, zanimljiv je kuriozitet, no ja ga ovdje ne namjeravam potanje analizirati.

Jedino u čemu je Kuljiš prilično dobar jest čeprkanje po udbaškoj prošlosti svojih sudrugova, kulturnjaka udbaškog pedigrea. I tu kanda pokazuje nešto od krležijanskog refleksa, naime i Fric je volio polemizirati sa svojima kako bi im pokazao koliko je pametniji od njih. Kuljišu ovaj drugi dio, ''pokazivanje'' pameti, baš i ne ide najbolje. Ali ništa zato, dragocjen je kao autentičan insajderski svjedok o tipovima kao što su Pleše i slični. Međutim, moćnike iz svog miljea Kuljiš obasipa udvoričkom poezijom da je to degutantno čitati. Svojedobno je gadljivo patetično pisao o svojoj vožnji sa Sorosom od aerodroma do negdje, ne da mi se sad po internetu tražiti gdje. A ovih se dana razmekšao i razlio stranicama Jutarnjeg pišući panegirik Đoli Manoli. Tu lirika naprosto curi kao sladoled niz lice debelog, ružnog djeteta: ''Đolijev “legendarni” nadimak reflektira njegov legendarni status, kao da je junak vesterna, netko na crnom konju s bijelim šeširom, ili obrnuto, ili lik iz bajke, recimo div obdaren nečuvenom snagom, koji nije sasvim dobar, ali je sposoban za plemenita djela. Ili protagonist opere, gdje bi se u svakom slučaju njegovu rolu pjevalo basso profundo. Poput Komandera iz “Don Juana”, on te na kraju trećeg čina odvuče u pakao, gdje honorarno radi kao čuvar posebnog odjela za svece ( Josip Manolić: Svemoćno čovjek iz sjene, misteriozna figura od autoriteta, utočište posljednjih istina …, Jutarnji list, 3. 7. 2011.).'' Ova naivna, pubertetska patetika ozbiljnu bi čovjeku mogla izmamiti tek podrugljiv smiješak kad ne bi znao tko je uistinu Josip Manolić. Ovako se taj osmijeh smjesta ukiseli i čovjek se rezignirano upita dokad će se još u ovoj nesretnoj zemlji pisati laude likovima poput Manolića. No, gotovo sam potrošio predviđeni mi prostor u listu za koji pišem, a nisam objasnio naslov. Pa da odradim i to, ispričat ću jednu anegdotu koju sam čuo ovih dana. Kada je bio u Louvreu, Kuljiš se htio pokazati kao vrstan poznavatelj umjetnosti. Stane pred jednu sliku i kaže: Ovo je Van Gogh. Ne, to je Gauguin – reče vodič. Ali Kuljiš se ne da smesti, pred sljedećom slikom ispali kao iz topa: Ovo je Monet! Ne, to je Manet – bi mu odgovoreno. E, ovo ću sigurno pogoditi, pokuša Kuljiš po treći put: Ovo je Picasso! Ne, to je ogledalo – odgovori mu vodič.

Anegdota vjerojatno nije autentična, makar se s Denisom nikad ne zna, no pogađa bit Kuljiševa kvaziintelektualnog foliranja.

Damir Pešorda