Ma nisam u hladovini iako je ljeto. Trebat će naravno i to. Upeklo sunce, ljudi se odmaraju, zbog čega ne bih i ja? Dok razmišljam o tome, pade mi na um ribolov. Ono, baciš mrežu, odeš za svojim poslom, more prolazi kroz okna mreže, ali ne i riba. Ona se uhvati. Može se spasiti samo ako sve to nije predviđeno za nju, naravno do neke buduće prilike kad će stvari biti drukčije postavljene.

I nasmiješio sam se. Vidimo li mi da to rade i nama ljudima, nama Hrvatima u Hrvatskoj, kao i nama u Herceg Bosni, nama manjini u susjednim zemljama, nama iseljenicima? Razlika je samo u tome što se mi u Hrvatskoj znamo pridružiti ribarima. Mislimo da smo slobodni, a ono smo odavno u mreži.

Pratim sve ovo u posljednje vrijeme najviše kroz pojam »federalizacije«. Ne radi se tu samo o predstavi koju svakodnevno igraju političari. Dobro su oni plaćeni za to, barem neki, mislim na one sitnije ribe koje se nemilice hvataju u mrežu koju ti političari neprestano krpaju. Postalo nam je tako svejedno kojim se jezikom piše i govori. Utuvili su nam u glavu da je važno da se razumijemo. Nemam ništa protiv, ali ja i razni drugi razumijemo još neke jezike pa bi se i to moglo i trebalo rabiti. I kamo smo stigli? Možda da stavimo nešto nakaradno kao jul/srpanj (obratno je rijetko) ili da proglasimo ozemlje slobodna govora? Neka svatko brblja kako zna, pa tko razumije razumije. Tada ćemo lakše progutati i Međunarodni ljetni festival Počitelj 2011. Događa se tu pokraj Čapljine, počeli su ga ti iz Čapljine, pa se onda umiješaše dečki iz Sarajeva i krenuše kola drukčijim kolnim trakom. Ne vidjeh da se netko nešto posebno uzrujao. Bilo je onih po kavanama, preko mobitelskih porukica, e-pošte, ali ne dopire to daleko. Tješimo jedni druge i ništa više. Čujem, ipak, da će svjesni pokušati spasiti što se spasiti da. Vidjet ćemo što će biti. Herceg Bosna im želi uspjeh. Ne drži im palčeve, to rade Ameri, a oni trenutno itekako podržavaju ovakve rabote. Njima je federalizacija doseg ljudskih prava. Nisu je, naravno, preslikali kod sebe, kao ni Britanci u liku Engleza. Oni pod okupacijom drže Sjevernu Irsku, Malvine i puno sličnoga te usput viču da su Europljani, a mi da smo zabiti Zapadni Balkan, regija, naravno i jugosfera. Kad smo već kod nje, je li nam promaklo da se Tim Judah ponovno javio u časopisu The Economist. Razglaba pajdo upravo o njoj. Ne kao vi i ja, nego onako s visine, kolonizatorski. Htio bi mu čovjek svašta reći, ali čemu? On jednostavno ne shvaća da biti kolonizator nije nimalo u duhu ljudskih prava. Zapravo shvaća. To je za njega i njegove, za druge je uhvatiti se u mrežu što je oni uporno pletu.

Nije da sam poludio za Kerumom, zbog raznih razloga, međutim čovjek zna plesti svoju mrežu, u isto vrijeme rasplićući nečiju drugu. Najprije podbode razne orjunaše, jugounitariste, jugosferaše, globaliste, o komunjarama ne ćemo, namjerom da splitsku obalu proglasi Obalom dr. Franje Tuđmana i još na nju stavi njegov spomenik. Kao da je dirnuo u osinje gnijezdo. Argumenti ne frcaju, ali zato frca zapjenjenost. Kamo sreće da je ono prvo pa kud god okrenula ta zamisao. Svima bi to koristilo. A onda dođe i drugi Kerumov prijedlog. Koliko vidim ne radi se o sunčanici, dobro izgleda. Reče da će na Marjanu, dakle iznad Splita, podići najveći spomenik Isusa Krista na svijetu. Veći od onog u Rio de Janeiru, Peruu. Mila majko kako sad ruknuše! Ni to ne bi dosta pa pridoda da će spomenik postaviti na onom mjestu gdje se nekad kočoperilo ime druga Tita. Graja još traje. Kerum je dobro zabacio mrežu. Stvarno me zanima kako će sve završiti. Ujedno me i golica pitanje: zbog čega jedan Split ne bi bio podoban za ovakve projekte? Pitam čisto ljudski, na stranu Kerum i bilo koji drugi zagovaratelj ovih ideja. Može i drukčije. Smije li Split postati hrvatski, sprati sa sebe crvenu boju, boju drugova i njihovih zločina, boju koja nimalo ne pristaje lijepom hrvatskom biću? Naravno, smije li Split biti i kršćanski? Drugovi mu namijeniše joint i te stvari, mi mu namijenimo ljepše sutra. S Hrvatskom i Bogom ruku pod ruku.

Trebat će o svemu ovome raspraviti na tržnici, na ulici, uz čašu dalmatinskog vina i komad dalmatinske ribice, onako kako su to Dalmatinci uvijek činili. Zbog uznapredovalog lova i puno mreža moram reći da se podrazumijeva da su oni Hrvati, čistokrvni, nikakva neka nova narodnost ili narod na vidiku. I to je bila opaka mreža bačena u more našeg bića.

Miljenko Stojić