Mnoge Isusove riječi ubrajaju se u niz izreka koje mogu utjecati na ljudski život i oplemeniti ga. One su poznate i često se ponavljaju. U takve izreke svakako spada i ona o osnovnoj zapovijedi ljubavi. Tu je rečeno kako je za život vječni i za ostvarenje ljudskog poslanja bitno ljubiti Boga svim srcem svojim, a bližnjega svoga kao samoga sebe. Zapravo je tu određena za čovjeka trostruka ljubav: prema Bogu, prema bližnjemu i prema sebi samome.

Možda je dobro jednom početi od ljubavi prema sebi samome. To je za Isusa mjerilo ljubavi prema bližnjemu. Sigurno je da Isus pritom nikako ne misli na neku narcisoidnu i bolesnu samozadovoljavajuću ljubav. To je Isusu potpuno strano. On kroz evanđelje uvijek poziva na darivanje i žrtvu. Sasvim jasno govori kako će život svoj promašiti svi oni koji se grčevito bore za sebe, za svoje interese, a kako će naći smisao života oni koji se razdaju u ljubavi za druge. Dakle, Isus ne može u tom pogledu biti jasniji. Konačno, sve je on to potvrdio svojim primjerom, žrtvom svoga života.

Ipak, događa se da čovjek nije uvijek zadovoljan i sretan. Čovjek često ne prihvaća mnoge stvari koje sam ne može mijenjati. Došli smo na svijet u određenim okolnostima, imamo roditelje takve kakvi su nam dani, darovano nam je tijelo u kojem prepoznajemo vlastito biće, dana nam je narav koju u sebi nosimo, visina i stas, oblik tijela i mnogo drugog. Sve je to jednostavno darovano uz dar života. Bog, koji je gospodar života, stvara konkretno ljudsko biće i unosi ga u svoj plan kao sveznajući ravnatelj kozmosa i vremena. Sve što jesmo jest u njegovu planu i promislu.

Mudrost života je u prihvaćanju samoga sebe onako kako nas je Bog htio. Često se dogodi u čovjeku stanovito neprihvaćanje nekih vlastitosti. U nemiru smo sa sobom, u nemiru s Bogom. Prigovaramo Bogu što smo se rodili ili što smo upravo takvi kakvi jesmo. To znači da se ne prihvaćamo, odnosno da se ne volimo. Ne volimo se što smo takvi kakvi jesmo. Ne prihvaćamo na sebi ono što ne možemo mijenjati, nego nam je dano. Mnoge stvari na sebi možemo i moramo mijenjati. Ovdje govorim o svemu onome što ne ovisi o našoj volji.

Mudrost smisla života je u prihvaćanju. Kad se čovjek u svjetlu ljubavi Božje prihvati i povjeruje da je ljubljeno Božje biće, onda se može reći da čovjek „ljubi samoga sebe“. A kad čovjek tako ljubi samoga sebe, onda će moći ljubiti i druge kraj sebe. Isto tako, dok čovjek tako ljubi samoga sebe, olakšat će i ljudima oko sebe da ga oni prihvate i ljube.

Na takvu nas ljubav Isus poziva. Kad netko ne ljubi i ne prihvaća samoga sebe, mnogima oko njega je teško da ga zavole.

fra Zvjezdan Linić