U mjesecu lipnju, prepunom događaja, „hrvatska pravda“ slisičila je Brodarca, Milankovića i Bošnjaka. Dok su bivši policajci igrali nogomet na Zibelu, ovi sadašnji zatvoriše im zapovjednike u Osijek.

Igrali su oni i dalje, uručili pobjednicima pehare i razišli se poslije dernečenja. Veterani „Gromova“ knjigom su se podsjetili na svoje poginule, prikupili i počastili goste u „Globusu“, a sitnu raju na Zibelu, ishvalili sebe i razišli se. Dragovoljci 57-og SAMB-a-a u nevelikom broju, na koncu i 91. ih je bilo svega 40-tak, na Komarevu su se prisjetili zaposjedanja ovog za Sisak strateški važnog položaja. Iako baš i nisam siguran da je od tih 40-tak bio itko ili nitko a, stara je praksa, da pored troje živućih zapovjednika, ispred 57-ice uvijek stoji netko drugi. Ne bi bilo pošteno ne kazati da nisu spomenuti Brodarac, Milanković i Bošnjak.

Nekoliko od bezbroj sisačkih udruga proisteklih iz Domovinskog rata „škropnulo“ je priopćenja za koja nisam siguran da su ih pročitali i oni koji su ih napisali. Pamfleti tipa „tebe tuku-mene boli“, „ne dajte se, mi smo uz vas“, „tko smije da nas bije“, itd., razaslani su medijskim kućama koje su neke strpale na margine izdanja, a neke jednostavno u koš.

Nigdje, ama baš nigdje, nisam primijetio da je napisano ili kazano; gospoda Brodarac i Milanković su hrvatski generali. A jesu. Zaboravili smo i činjenicu da su oni organizatori i nosioci obrane ovog grada i šireg područja. Opredijelili su se za Hrvatsku u vrijeme kada su mnogi još dvojili, a, bome, i govorili o „opasnim namjerama“.

Ovo je trebao biti lipanj ponosa u Sisku, 20 godina samostalne, neovisne Hrvatske. 20 godina osnivanja dragovoljačkih postrojbi i prvih poginulih u obrani domovine, 20 godina ponosa i slave, a ono „škrop“… Za mene je sramno da se Sisak srami svojih generala koji su ga obranili. Za mene je poražavajuće da te silne braniteljske udruge koje, očito, samo tavore na trošak svih građana, ne mogu više od bijednog „škrop“… Zar Sisak nije mogao kazati: „91'. smo bili zajedno i sada smo!“. Ako treba suditi, sudite im dostojanstveno jer, ako nisu „utjecali na svjedoke“ kroz ovih 20 godina, što mogu uraditi sada. Upravo zbog tih 20 godina, lisičine na njihovim rukama su upravo ono najcrnje što se dešava hrvatskim braniteljima – poniziti ih.

Ne idimo na pravnu državu, poštujmo je, ali i ne dozvolimo da nas licemjeri ponizuju. Mislim da smo tu teško pogriješili, dozvolivši najgori oblik poniženja- da nas u lisičinama vodaju širom Hrvatske, dok nam se u lice keze abolirani agresori iz Hrvatskog sabora. Što nam još trebaju učiniti da bismo ustali i glasno viknuli:“NE!“? I dok nam braniteljske udruge vode ratni brojači čarapa i gaća, predstavljajući se „borcima“ i govoreći u njihovo ime, a istodobno baškareći se u privilegijama stečenim na poslušnosti, niti ne očekujem više od mlakog "škrop" jer po njihovom: "Što znadu generali kako smrde posrane gaće". I ne može dalje od tog jadnog „škrop“…

"Škrop" Siščani i sisački branitelji!!!

Marjan GAŠLJEVIĆ,

predsjednik Udruge branitelja i invalida Domovinskog rata Hrvatskih željeznica