U Washingtonu se trenutno grozničavo pregovara o podizanju granice zaduženja. Trenutno, državni dug ne smije prijeći granicu od 14,3 tisuća milijardi dolara. Međutim, to više nije dovoljno kako bi se očuvala likvidnost. Da bi se povećala granica zaduženja neophodna je suglasnost Kongresa, koja se tijkom proteklih desetak godina dobivala gotovo automatski. Međutim, sada se tome protive republikanci, a oni imaju većinu u Predstavničkom domu. U pitanju su politički principi, ali mnogo više je na kocki.

>>Uoči svjetske krize - Otvara se put prema Jednoj svjetskoj valuti "NWO currency" (VIDEO)

>>SAD pred bankrotom: Obama upozorio da ponestaje vremena za sporazum o dugu

U stvari, SAD su već danas platežno nesposobne - od 16. svibnja ministarstvo financija više ne može ispunjavati sve obaveze i mora se zaduživati iznad zakonske granice od 14,3 bilijuna dolara. Zahvaljujući nekim izvanrednim mjerama - recimo, odustajanju od određenih investicija - isplate iz budžeta su još moguće do 2. kolovoza, priopćilo je prošlog tjedna ministarstvo. Nakon toga je kraj i ako do tada Kongres ne podigne granicu zaduživanja neće više biti novca za zaposlene u državnoj administraciji i vladine programe. Prošlog petka predsjednik Barack Obama je upozorio da „vrijeme ističe".

Različit pristup

Problem je u tome što u pregovorima, zapravo, nije riječ o visini duga, nego o budućem budžetu. Uz povećanje granice zaduženja predsjednik bi uveo mjere štednje i povećao poreze svima koji dobro zarađuju, dok republikanci odbacuju i pomisao na veće poreze i zahtjevaju isključivo drastične mjere štednje. Obje strane optužuju jedna drugu da debatu koriste za političke ciljeve. Za sada, kompromis nije na vidiku. Prije svega ultrakonzervativno krilo republikanaca, pristalice takozvane Tee Party odbijaju povećanje poreza. Na primjer, republikanka Michele Bachmann, koja je inače najavila kandidaturu na predsjedničkim izborima iduće godine, izjavila je da je protiv podizanja granice zaduženja uz obrazloženje da „ljudi u Americi smatraju da se taj problem može riješiti smanjenjem izdataka". Bachmannova, istaknuta predstavnica stranke Tea Party, je jedna od onih za koje ekonomist Bruce Stokes kaže da nemaju nikakvog problema „da skoče sa litice, jer vjeruju da ih neće progutati dubine i da će ostati nepovrijeđeni". Nitko u vodećim političkim i ekonomskim krugovima nije za takav pristup, ali možda su predstavnici Tea Party u pravu, kaže Stokes i istovremeno upozorava da je „vjerojatnost da su ipak u pravu samo jedan do dva posto".

Dramatične posljedice

Međutim ako granica zaduženja ne bude podignuta i ako zbog toga SAD više ne budu mogle plaćati kamate na dosadašnje dugove onda će to biti ravno državnom bankrotu.

"To bi bila apsolutna katastrofa", kaže Jacob Kirkegaard iz Instituta Peterson za međunarodnu ekonomiju. Posljedica bi bila gospodarska kriza, mnogo gora od one iz 2008/2009. godine. O drugoj mogućnosti Kirkegaard kaže: „Čak ako bi se kamate i dalje plaćale svim vjerovnicima, a umjesto toga bila obustavljena davanja za socijalno osiguranje, ako se, dakle, više ne bi ispunjavale obaveze prema građanima, to ne bi bila apsolutna katastrofa, ali bi rejting agencije smanjile bonitet SAD sa sadašnjeg "AAA" statusa".

Takvo smanjivanje nivoa sa "AAA" na "AA" bilo bi vrlo bolno, upozorava Kikegard. Naime, američko tržište obveznica nije bilo kakvo tržište, nego sigurna luka za investitore iz cijelog svijeta. Za SAD to praktično znači da kredite uzimaju po povoljnim uvjetima, uz male kamate kao naprimjer, Nijemci u eurozoni.

„Međutim, problem je u tome što kada se izgubi status „sigurne luke", a to se neizbježno događaja u slučaju snižavanja boniteta, onda rastu kamate i to na duži period", kaže Kirkegaard i dodaje da se poseban status, kakav je sadašnji američki, ne stiče preko noći, nego tijekom godina, ako ne i desetljeća.

Teško je vratiti izgubljeno povjerenje

Sadašnja rasprava je zato igra vatrom. Naime, ukoliko bi kamate za obveznice koje izdaje američka država porasle samo za jedan posto, to bi značilo, s obzirom na visinu duga, dodatnih 140 milijardi dolara - godišnje. To je, otprilike, na nivou troškova rata u Iraku. Prema Kirkegaardovim riječima, takav porast izdataka za kamate financijski je isto kao kada bi se ponovo ušlo u rat u Iraku, ali rat koji bi u tom slučaju trajao najmanje 20 godina. Toliko bi se osjećale posljedice skidanja onog trećeg "A" iz rejtinga SAD, pa čak i u slučaju da to "A" ubrzo bude vraćeno. U pitanju je povjerenje kojim se, prema mišljenju ovog ekonomista, olako igra.

„SAD nisu bankrotirale, mi nismo Grčka", kaže Kirkegaard, nego je u pitanju nešto drugo: „Politički sustav u SAD-a nije sposoban ili nije voljan osigurati novac neophodan za način upravljanja (državom) koji želimo". Pri tom nije riječ samo o unutrašnjoj politici, nego i o globalnoj ulozi SAD-a, jer vodeća uloga na svjetskoj pozornici ima svoju cijenu.

Upozorenja rejting agencija

Rejting agencije su već jasno rekle da pažljivo prate razvoj situacije u SAD-u i da donose odgovarajuće zaključke. Tako je agencija Standard & Poor's prošlog tjedna priopćila da postoji vjerojatnost od pedeset posto da rejting SAD-a bude smanjen tijekom sljedeća tri mjeseca. I agencija Moody's je izvjestila da je doveden u pitanje status "AAA" za američke državne obveznice. Kako bi se izbjeglo snižavanje rejtinga nije dovoljan bilo kakav dogovor o granici zaduženja - SAD bi morale pokazati da zaista namjeravaju smanjiti ogroman državni dug. Kirkegaard smatra da je potrebno uštedjeti dva bilijuna dolara tijekom sljedećih deset godina.

Prema mišljenju stručnjaka, na kocki nije samo sudbina američkog gospodarstva. Recesija u SAD bi imala globalne posljedice. Pregovaračima u Bijeloj kući jasna je ozbiljnost situacije. John Kyl, jedan od vodećih republikanaca, izjavio je u nedelju na TV mreži ABC: „Zemlja neće biti platežno nesposobna". Christine Legarde, direktorica MMF, izjavila je na jednoj tribini kako ima „veliko povjerenje u SAD", i dodala: „Kada bude zaista kritično, ljudi svjesni odgovornosti ponašati će se odgovorno i donijeti prave odluke". Za sada, investitori i brokeri na Wall Street-u su mirni - pitanje je, jedino, koliko još dugo. (Deutsche Welle)