Već godinama se u ovom našem društvu događaju dva paralelna procesa vezana uz hrvatske branitelje. Jedan je proces marginalizacije običnog ratnika i branitelja, odmicanje njega, njegova teškog životnog puta i još teže trenutne životne situacije daleko od očiju javnosti, a drugi je deklarativno "bombardiranje" s braniteljima od strane vladajućih struktura koje, sipajući bisere iz svojih prljavih usta o ljudima koji su ostvarili podvig kojeg će stoljećima pamtiti generacije Hrvata, senzibiliziraju javnost isključivo u svrhu prikupljanja glasova za izbore na svim razinama.

Ta dva procesa prilično su različita, a provode ih isti ljudi nečasnih namjera, ako se uopće ljudima mogu zvati. Ja te procese volim nazivati "getoizacijom" i "SUBNORizacijom".

U Domovinski rat pošle su tisuće mladića i djevojaka koji su tek počeli okušavati život i istraživati što im sve nudi njihova jedina prilika na ovoj planeti. Drugu neće imati. Pošli su mladi, lijepi, hrabri, sanjajući san milijuna Hrvata iz Hrvatske, BiH i dijaspore. Sanjali su slobodnu Hrvatsku! Dobar dio otišao je u rat u mladenačkom zanosu kao da odlaze na neki filmski set sa Sylvesterom Stalloneom snimati novi nastavak "Ramba", vezali su marame, nosili RayBan-ke, latili su se puške direktno izlazeći iz školskih klupa, sveučilišnih predavaonica ili sa svog prvog radnog mjesta. Godinama su krvarili noseći glavu u torbi, boreći se s neprijateljem u ime cijelog hrvatskog naroda. Izvojevali su pobjedu čiju težinu mi, kao njihovi suvremenici, nikad nećemo moći pojmiti i vrednovati onoliko koliko zaslužuje. Povijest i neke buduće generacije pričat će o njihovom podvigu kako mi danas pričamo o Sigetskoj bitci. Tad će biti ono što zaslužuju - uzori, ikone i bezvremenski junaci upisani zlatnim slovima u povijest ovog naroda. No, njihova životna priča ne priča samo o pobjedi, ti su mladi ljudi osim samostalne hrvatske države u tih 4-5 godina stvorili još nešto - vakuum u vlastitim životima. Nakon godina ratovanja, potucanja po prljavim i vlažnim rovovima, bojevanja po šumama, ravnici, kamenjaru i snijegom i ledom okovanim planinskim vrhovima, vratili su se kući. Došli su natrag svojim najmilijima kao pobjednici. I tu počinje njihova osobna Golgota, puno veća od one kroz koju su prolazili po raznim ratištima. Četiri ili pet godina izbivanja iz normalne i funkcionalne životne sredine stvorilo je vakuum kod većine - staro društvo se osulo, neki su završili fakultete, neki se zaposlili i okućili, neki otišli, simpatije i prve djevojke se poudale, firma u kojoj su radili svoj prvi posao netom prije odlaska u rat je propala, posla nije bilo, a ni kvartovska birtija u koju je zalazila stara ekipa više nije bila na svom mjestu. Stvari su se drastično promijenile u tih par godina u kojima mladi život doživljava svoju ekspanziju na više nivoa i u nebrojeno mnogo dimenzija, a njihov jedini horizont je bio front. Za nadoknaditi propušteno nije bilo mogućnosti jer godine su prošle, a mahom svi njima dragi ljudi otišli su nekim svojim putevima, novim obvezama i odgovornostima. Ako su i bili tu vjerojatno ih nisu razumjeli. Nisu prošli isto što i oni, nisu mogli pojmiti ožiljke koje na mladom mozgu ostavljaju ratne strahote, nisu mogli znati kako je neugodan osjećaj kad opali Grički top na Jelačić placu u podne, a ledeni trnci prođu kičmom budeći sjećanja na jedinu glazbu koju su slušali posljednjih godina. Dobrom broju hrvatskih branitelja ostale su samo uspomene i njihovi suborci. Tu počinje proces getoizacije.

Glavna i odgovorna za potpuni nedostatak volje i razumijevanja kako bi se nakon rata proveo proces resocijalizacije hrvatskih branitelja, pogotovo mladih, je naravno hrvatska država. Po dobrom starom običaju kod Hrvata se sve svodi na novac pa je vlast primijenila onu "uzmi lovu i bježi" i odmakla hrvatsku mladost iz javnog života da u svoja četiri zida žive od prvog do prvog čekajući mirovinu i sjećajući se svakodnevno strahota koje su proživjeli. Neki, što je najgore, nisu dobili ni novac, a zaslužili su ga. I dok su tisuće tražile posao kojeg nije bilo, dok su vapili za prilikom da postanu integralni dio hrvatskog društva, dok su pokušali povratiti ponos i dostojanstvo koje su svakodnevno gubili nečasnim radnjama drugih koji su blatili sve što su istinski branitelji postigli u Domovinskom ratu, onaj metak u regalu ili noćnom ormariću djelovao je sve bolje rješenje. Metak, nekad čuvan za slučaj zarobljavanja od strane bradatih četničkih hordi, preko noći je mnogima postao izlaz iz hrvatske zbilje. Tužne zbilje. Zbilje u kojoj su ih ostali "mali" Hrvati počeli gledati kao krpelja koji sisa hrvatsko nacionalno tkivo i državni proračun, kao neki strani faktor koji je nama ostalima samo uteg, kao pijavice koje su krive što svi skupa loše živimo. Iako nikad nisu tražili da budu izdvojeni niti povlašteni, samo pravedno vrednovani, zahvaljujući nekima koji su zbog partikularnih interesa oblatili cjelokupnu populaciju stvoritelja Republike Hrvatske, došli su na samu marginu društva. U javnosti svođeni svi na isti nazivnik s torbarima i varalicama, u medijima stigmatizirani isključivo kao lažnjaci, uhljebljivači, a po potrebi i ratni zločinci, u filmovima domaće produkcije prikazivani kao besperspektivni zgubidani, psihički labilni teret, nasilnici i pljačkaši, a u politici korišteni kao perje kojim se kitio prvenstveno HDZ u procesu stvaranja kaste svojih vjernih birača - procesu "SUBNORizacije".

HDZ je kroz godine pokazao da je samo drugo lice komunističke partije. Ne morate čak duboko zagrebati, nije potrebno fokusirat se na program ili predizbornu retoriku, ta se činjenica prvo ogleda kroz "nošenje slika" ilitiga ikonografiju. Isprva je ikona bio Tuđman i samo su njegove slike i plakati bili poželjni, u Franju se klelo i staro i mlado s iskaznicom HDZ-a. Nakon toga na scenu je stupio Dragi Vođa u liku Ive Sanadera koji je preuzeo čelo kolone koja je provodila "detuđmanizaciju" i ignoriranjem, marginaliziranjem, pa čak i blaćenjem prijašnje istinske ikone instalirala novu, čije su slike visile po prostorijama stranke, u monografijama, dok je Franjo, iako utemeljitelj slobodne i nezavisne Hrvatske postao passé. Poslije pada Dragog Vođe, Ive Sanadera, HDZ-ovci su dobili Kraljicu Majku, Jadranku Kosor, njene slike zamijenile su Ivine, Mladež joj kliče, a vjerni poslušnici kavalirski ljube ruku dok šutiraju političku lešinu bivšeg premijera i donedavno neprikosnovenog stranačkog lidera. Kad svemu tome dodate činjenicu da bez partijske knjižice nema budućnosti nigdje gdje stoluje ova stranka jasno je da KPH još uvijek živi, brandirana za novo vrijeme. A ono što istinska partija treba to je nekakav "savez boraca" na čiju će se borbu i patnju pozivati dok prodaje muda pod bubrege. Svoje su "borce" našli u mutikašama i torbarima koje su sami stvorili, svakome dali na upravljanje njegovu braniteljsku udrugu i odriješenu kesu, a oni zauzvrat drže zauzdanima male poštene ratnike kojima ide pjena na usta i para na uši zbog svega što se događa. Dok "getoiziranima" živa na tlakomjeru raste u nebesa "subnoriziranima" rastu samo podbradak i trbuh. Formula jednostavna, a učinak potpun. Još kad se partija počne toliko "brinuti" o braniteljima da ih želi unijeti u Ustav, uz obrazloženje da je ustavni zakon potreban jer se ovaj dosadašnji ne provodi kako treba (a valjda ga trebam provoditi ja, a ne šefica izvršne vlasti), tad "subnorizacija" doseže vrhunac. Lijepo pripremite predstavu za narod, šaradu čiji se rezultat zna unaprijed, dovedete u sabornicu i "navijače" da zvižde i negoduju, pošaljete Hebranga da izjavi kako "očito neki ne mogu oprostiti braniteljima što su stvorili Hrvatsku" i incidencija probavnih smetnji u hrvatskom narodu je taj trenutak u drastičnom porastu dok s nevjericom gledaju kako na leševima tisuća Hrvata gradite svoju predizbornu poziciju. Partija k'o partija...

Smrt Đure Brodarca samo je još jednom demonstrirala jasne razlike između "getoiziranih" i "subnoriziranih". Iako ni Brodarac, pokoj mu duši, kao dugogodišnji HDZ-ov dužnosnik, župan i saborski zastupnik te bliski suradnik Ive Sanadera, nije iskoristio svoju poziciju da glasno osudi ili konstruktivno promijeni HDZ-ovu politiku prema hrvatskim junacima, svejedno nas je sve zajedno njegova smrt istinski pogodila. Okolnosti u kojima je umro naročito. HDZ-ova vlast ponijela se očekivano prema osobi koja je očito postala zapreka u ostvarenju stranačkih ciljeva te je jasno dala do znanja kakav odnos prema sebi mogu očekivati svi "subnorizirani" kad prekinu koristiti svrsi. Nitko im neće gledati zasluge, ratni put, junaštvo i povijesnu ulogu. U stvari, ipak hoće - oni "getoizirani", isti oni koje su oni sami pomogli marginalizirati i politički eutanazirati. Oni će im odati počast kao svojim suborcima, oni će pustiti suzu, oni će ih se sjećati. Baš kao što ćete o Đuri Brodarcu čuti najljepše riječi od strane onih koji su gutali prašinu po prvoj crti i nosili glavu u torbi, ne od onih kojima je donosio glasove, političku moć, saborske mandate i nadzorne odbore. Đuru će iskreno oplakivati samo njegova obitelj i mali hrvatski ratnici. Njihovo srce bilo je i ostalo veliko za Hrvatsku, veliko je za Đuru i bit će veliko i za mnoge koje će politika ispljunuti, a možda i sahraniti. To je srce viteza koje kuca u željeznom oklopu, srce koje se ne može getoizirati koliko god da je debeo željezni sloj ispod kojega je smješteno. To je hrvatsko srce!

Tvrtko Antunović