Andrija Hebrang je prije izvjesnog vremena najavio povlačenje iz politike. Kao razlog naveo je, između ostalog, činjenicu da je na prošlim predsjedničkim izborima osvojio znatno manje glasova nego njegova stranka na parlamentarnim izborima. Činilo se da razočaran, rezigniran i umoran. Međutim, u Saboru je nastavio tako žustro braniti stavove svoje stranke da bi, slušajući ga, čovjek pomislio kako njegova odluka o povlačenju ipak nije definitivna. Ovih dana je u knjigu žalosti povodom smrti generala Đure Brodarca zapisao da ''država ide u krivom smjeru''. Mediji su to prenijeli kao udarnu vijest implicitno sugerirajući da se u HDZ-u opet javljaju naznake ''desnog skretanja''. Vladimir Šeks je promptno reagirao tvrdnjom da Hebrang šteti stranci i da će se stranačka tijela pozabaviti njegovim slučajem. U očekivanju stegovnih mjera Hebrang se donekle korigirao ekskulpirajući Vladu od krivice za ''krivi smjer'' i skrećući oštricu kritike prema DORH-u. Pri tom je napravio još jednu pogrješku tvrdeći da naše sudstvo na jednog pripadnika krajinske paravojske procesuira deset branitelja. Demantiralo ga je Vladino glasilo ''Vjesnik'' podacima s web stranica DORH-a. Po tim podacima pokrenuto je 3513 postupaka, od čega samo 108 protiv branitelja. Laže li Hebrang? Ne bi mu bilo prvi put da zaobilazi istinu, no ovdje je stvar malo kompliciranija. Kao prvo, sama brojka o pokrenutim postupcima ne govori puno. Važnije je, naime, koliko je postupaka dovršeno, koliko je njih završilo osuđujućom kaznom, a koliko odustajanjem od progona te koliko je tih procesa provedeno bez prisutnosti okrivljenika. Tako je, primjerice, u Hrvatskoj suđen i Ratko Mladić, a možemo mu staviti soli na rep jer ga Haag ne tereti za zločine u Hrvatskoj, a slično stvari stoje i s optužnicom protiv Veljka Kadijevića. Tako da bi se Hebrangova procjena još mogla pokazati prilično istinitom ako bismo je primijenili samo na one koji su uistinu u hrvatskim zatvorima. Ne znam zašto, ali imam neki predosjećaj ta ta brojka neće tako promptno biti objavljena u ''Vjesniku'' kao ona koja je bila u funkciji demantiranja Andrije Hebranga.

Bilo kako bilo, Hebrangu je stranka zamjerila preveliku žalost za pokojnim Brodarcem pa je, kako javljaju mediji, on odustao od govora na Brodarčevu pogrebu. Hebrangu skloni kolumnist Tihomir Dujmović u ''Večernjem listu'' ponavlja Hebrangove tvrdnje, lamentira nad stanjem u zemlji, ali i on propušta imenovati krivce za takvo stanje. Ipak, Hebrangov labuđi pjev razlikuje se od njegovog dosadašnjeg prigodnog guđenja za nacionalne patetike željne uši. Po prvi put, doduše neizravno, on skreće pažnju na ponešto otuđeni centar političke moći, Državno odvjetništvo Republike Hrvatske. Paradoksalno je da je trenutno možda najveća moć u zemlji koncentrirana u rukama Mladena Bajića. Veliki broj pripadnika vlasti i vladajuće stranke je u zatvoru, pod istragom ili pod sumnjom. Odlaze jedan po jedan kako dolaze na red gotovo bez otpora. Sabor je sveden na pričalište praznih priča, dizalište ruku i spuštalište kriterija. Predsjednik sadašnji, baš kao i bivši, bori se protiv ''fašizma'' i mantra kako ''institucije sistema moraju funkcionirati''. A u tom blagom kaosu Bajić, bogme, bajno funkcionira, zatvori su sve tješnji, a ''nedodirljivi'' sve rjeđi. To bi se moglo shvatiti kao ono famozno funkcioniranje institucija sistema kada u ''procesnoj politici'' posljednjih godinu-dvije ne bi bilo prepoznatljivog ključa. Taj ključ ne oslanja se, dojam je, samo na činjenice, nego i na ideologiju. Partizanski zločini nikako da dođu na red, lijevo-pretvorbene makinacije također, krajinski zločini nad Hrvatima kao da su zaboravljeni itd. Zato su branitelji stalno na tapetu, a gospodarski kriminal, korupcija i slične inkriminirajuće radnje vežu se isključivo za Kutlu, Sanaderovo jato i druge islužene hadezeovce. Sve to, siguran sam, dobro vidi i Hebrang, zato i progovara onako kako progovara. Hebrangu se štošta može prigovoriti, najviše to što se nije suprotstavio Sanaderovoj razdržavljujućoj politici, ali nitko mu ne može prigovoriti da uvijek nije bio do kraja odan stranci. Čak i onda kada se stranka preobrazila u svoju suprotnost. U toj činjenici leži, čini mi se, i razlog svih Hebrangovih političkih lutanja. Kao izvorni tuđmanovac poslužio je stranci kao svojevrsni smokvin list u vremenima kada se stranka nemilice detuđmanizirala. Pristaše Tuđmanove politike za to su ga kaznile na prošlim predsjedničkim izborima. O Hebrangu sam napisao podosta i oštrih riječi, no danas kad odlazi iz politike kao jedan od posljednjih preostalih tuđmanovaca, rezignirano moram konstatirati da će i takav kakav jest nedostajati. Ne toliko Hrvatskoj koliko svojoj stranci.

Damir Pešorda