Iznenadi me ovih dana razgovor s visokim predstavnikom tzv. Međunarodne zajednice Valentinom Inzkom ovdje u Herceg Bosni i BiH. Rasteglo se to na nekoliko novinskih stranica. Nisam sve čitao. Ono što jesam, dovoljno mi je kazalo. Ili je on nesposoban za takvu službu pa ponavlja stavove koji nipošto ne stoje u stvarnom okolišu ili nas drži tolikim budalama da misli da mi ništa ne opažamo.

Bilo što da je na stvari ne valja. Kao melem na ranu dođe slika gdje svira orgulje u svojoj mjesnoj crkvi, katoličkoj, podrazumijeva se. Valjda bi nam to trebalo biti jamstvo da nam želi dobro. Da ne bi! Sviraj ti i dalje Valentine, a nas ostavi na miru kad ili ne znaš kako treba ili ti to ne daju. Ne sviđa nam se ni jedno ni drugo.

U Srbiji Hrvati više-manje uredno šute. Tamo nisu konstitutivni kao u Inzkovom carstvu, nego su manjina. U prošlom ratu jedan dio poubijaše, jedan protjeraše, jedan ostade. A rat je bio ovamo, ne tamo. I izgleda nikom ništa. Ne govori se o povratku, podnesenim žrtvama, ni o čemu. Jedino ih pokušavaju pretvoriti u nekakve Bunjevce. Tada će ih biti lakše utopiti u većinsko stado. Hvatanje Gorana Hadžića na tom je tragu. Nisu se srbijanske vlasti odjedanput opametile pa odlučile prestati govoriti o »regionu«, jugosferi, zapadnom Balkanu i raznim drugim smicalicama. On jednostavno sad ima cijenu koju više nikada ne će imati. Hrvatska po svemu sudeći ode u EU, a ako joj se želi smetati na tome putu ili je jednoga dana stići Hadžić stvarno mora biti maknut. Drugog izlaza nema. Dok mu je, dakle, cijena visoka i dok se drugi ne snađu, treba ga prodati. Voditelji igre znat će to nagraditi. Zar nismo čuli njihov pljesak i kad uhitiše Mladića, i kad uhitiše Hadžića? Teško da će hvatati još nekoga. Ako i budu, opet će to biti sitne ribe, izvođači prljavih poslova. One jače se ne dira. Kad bi ih se dirnulo, došlo bi se skroz blizu vrha, a to se ne smije dogoditi. Ista je uistinu ruka koja svime upravlja. Zbog toga čuva svoje prste, bez obzira što su radili i kako bi ih sve trebalo kazniti.

Trenutni hrvatski predsjednik Josipović se pravi kao da ništa ne shvaća. Ustvari glumi mirotvorca pa je na Brijune pozvao i članove Predsjedništva BiH. Među njima je jedan, Komšić, koji se predstavlja hrvatskim predstavnikom, iako ga Hrvati nisu izabrali. To Josipovića ne smeta. On čisti »region« kao što je nekada drug Tito čistio nesvrstane. Nije mu mrsko kad ga uspoređuju s njim i kad kažu da se i on nekada ovako provodio na Brijunima. Sitnica mu je to što je dotični svrstan među deset najvećih zločinaca u suvremenoj povijesti. On je nekad bio njegov gardist, a otac mu njegov vojnik. S druge strane savjetuje ga jedan od njegovih bivših poslušnika, koji ga se nikada nije odrekao, Lončar. Kao nekada u dobra stara vremena kad se znalo tko uhićuje i tko je uhićen. Jedino su leđa uvijek bila hrvatska. Istina, uhićuje se i danas, ali nije tako lako reći zbog čega. Uzmimo za primjer Sanadera. Zar mislimo da je uhićen samo zbog lopovluka, mita i sličnih stvari? Više mi se čini da je, svjesno ili nesvjesno, bio prst koji zbog nečega više nije obavljao svoju funkciju pa je trebao biti odstranjen. Da je trenutnim njegovim tužiteljima do istine, između ostaloga postavilo bi se i pitanje kako je uopće došao na vlast? Međutim, o svemu se tomu uredno šuti iako su velike naznake da je bilo raznoraznih mućki i krađe glasova. Gazde tako odlučile. A odlučile su i da banke u inozemnom vlasništvu harače među hrvatskim pukom s obje strane granice. Njegove ne smiju biti, jer tada ne bi prihvatili ulogu roba. Razmislili bi svojom glavom pa bi zarađeno počeli ulagati u svoje krajeve. To tako, pak, ne može. Njima je raditi, a neki će drugi uživati.

Slike su ovo što se prelijevaju s obje strane granice. Borimo se s pohlepnicima, probisvijetima, huljama i ljudima svih boja. Nastoje to činiti i drugim narodima, ne samo nama. Ne će nam to biti utjeha ako se ne odlučimo boriti, kao ono u Domovinskom ratu.

Miljenko Stojić