To što je vladajuća koalicija u petak 15. srpnja, nakon dramaturškog stvaranja ozračja višemjesečne napetosti, predložila da se parlamentarni izbori u Hrvatskoj održe 4. prosinca, i to što su nekoliko sati prije toga čelnici četiriju oporbenih stranaka teatralno hodajući zagrebačkim Gornjim gradom objavili da su potpisali koalicijski sporazum, i to što se otada međusobnim prepucavanjem izjavama, od Trga sv. Marka preko Pantovčaka do Iblerova trga, stvara ugođaj dostojanstven koliko i ulične svađe - notorno je omalovažavanje dostojanstva većine hrvatskih građana, umornih od dugova, egzistencijalne neizvjesnosti i po ne zna se koji put pogaženoga nacionalnog ponosa.

Aktualnim prepucavanjem političkih elita još se jedanput nažalost potvrđuje da je hrvatskom političkom scenom, vladajućom i oporbenom, zavladao kukavičluk, skrivanje i bijeg od stvarnosti.

Jer, kad bi iza političara stajao vrhunski program, jasna vizija političkog, kulturnog i ekonomskog razvoja, onda puka formalnost, kakva je datum izbora, nikad ne bi izbila kao glavna tema već bi se suočavali sa stvarnim, daleko većim problemima. Da nisu uplašene, slabe, možda i ucijenjene, ne bi se vladajuće stranke u borbi za vlast skrivale iza referenduma za pristup Europskoj Uniji, niti bi predstavnici najjačih oporbenih stranaka odluku za zajedničkim nastupom na parlamentarnim izborima objavili slikajući se ispred kulisa Hrvatskoga sabora, Vlade i crkve sv Marka - hineći time da su već sada predstavnici vlasti. Hrvatski građani zasigurno bi se željeli ponositi postupcima svojih političkih voda, no iz više razloga prisiljeni su sramiti se tih postupaka. Nacionalni ponos izgrađuje se na temelju zadovoljstva postojećim stanjem u društvu, ali i na temelju svijesti o časnoj i slavnoj prošlosti. Kako, ako ne strahom od nekoga ili nečega, protumačiti to što se nijedan od političkih aktera u prepucavanju o datumu parlamentarnih izbora nije usudio izići suvereno s izjavom nakon što je objavljeno da je na sramotan način privedeni hrvatski general Đuro Brodarac umro u osječkoj bolnici? Oni, pak, iz vladajuće stranke koji su se usudili komentirati nemili događaj ušutkani su po obrascu komunističke stranačke stege.

S pravom je stoga sisački biskup Vlado Košić na misi zadušnici za pokojnoga generala upitao: »Zar je cijena naše 'bolje budućnosti' da se mirimo s time da se naše branitelje, kako reče jedan državni dužnosnik jučer, deset puta više progoni negoli agresore i one koji su rat započeli, skrivili i počinili tolike zločine, a koji su uglavnom ostali nekažnjeni?« Šutnja onih koji su najmanje pozvani šutjeti izaziva slaganje s biskupovom tvrdnjom: »Kao da se vlastita država obračunava s onima koji su je svojom krvlju stvorili, ponižava upravo svoje najistaknutije predstavnike, heroje Domovinskoga rata u kojem je država nastala. Ako je to način kako se treba 'dokazati' bijelomu svijetu, tada je to doista tužno.«

Ako se najviši državni dužnosnici i čelnici najjačih oporbenih stranaka boje preuzeti rizik izjašnjavanja o najvećim hrvatskim vrednotama, pitanje je koliko u očima onih kojima takva šutnja mjerodavnih pogoduje uopće vrijedi hrvatska država? No, svi oni nikad ne bi imali prigodu danas »ziheraški« šutjeti da početkom devedesetih godina nije bilo hrabrosti šačice hrvatskih branitelja, predvođenih hrvatskim vizionarima, koji su se digli pred daleko naoružanijim neprijateljem preuzevši rizik na sebe. I pobijedili u ratu. Upravo oni nude model koji vodi do pobjede: preuzimanje rizika danas radi općeg dobra sutra. U potpunoj je suprotnosti s »braniteljskim modelom« preuzimanja rizika ono što su banke u Hrvatskoj afirmirale kao svoj model, a s prešutnom potporom vlada različitih političkih predznaka u proteklom desetljeću. U stotinama, pa i tisućama kuna mjeri se povećanje mjesečnih rata za otplatu kredita za gotovo četvrtinu kredita stanovništva koji su vezani uz švicarski franak. Banke su se u davanju kredita višestruko osigurale na način da u slučaju lokalne ili globalne krize one ne mogu izgubiti gotovo ništa, a da građani uvijek mogu izgubiti sve. Stanje danas je takvo da su tisuće hrvatskih građana doslovno pod bankarskom čizmom, a jedino što je aktualna vlast uspjela dogovoriti s bankama jest produženje agonije.

Nikakva utjeha nije smanjenje rate uz povećanje godina otplate kredita. Bankama, kojima bi važno poslanje trebalo biti financijsko »podmazivanje« ekonomskog stroja, dopušteno je da mahom »podmazuju« same sebe - jer usred velike krize iz koje se Hrvatska tek treba izvući upravo je bankarski sektor izišao kao jedini dobitnik. Ako je jedna od osnovnih funkcija banaka biti servis za gospodarstvo a jedna od osnovnih funkcija države biti servis za građane, onda je sličnost i jednih i drugih to što su sav teret rizika svalili na - građane. Jer, hrvatsko stanovništvo iz dana u dan pridonosi gomilanju profita bankama baš kao što, uz ostalo, plaćajući previsoke porezne stope snosi krivnju za neučinkovitost državnog aparata. Kad državna ruka bankarsku ruku mije, i obratno, onda ne treba čuditi to što grcanje u dugovima nije tema izjava političara, od Brijuna do Zagreba, a kamoli konkretnih odluka da se takvo stanje promijeni. Prebacivati rizik na slabijega, a to su i u jednom i u drugom slučaju građani, trebalo bi biti poniženje i za bankare i za vladajuće. Jer, ako je posljedica svega znanja i iskustva - političkoga i financijskoga - to što najslabiji najviše pate, onda je to znak da se nije previše odmaklo od feudalizma.

Prepoznati potrebe novoga vremena i suvremenoga čovjeka mogu samo ljudi koje resi poniznost, osobina kojom je čovjek svjestan svoje vrijednosti, ni veće ni manje od realne. Ali i svojega poslanja, ni većeg ni manjeg od onoga što položaj od njega traži. Poučak je za taj model dao osvjedočeni kršćanin, veliki prijatelj Hrvatske, pokojni Otto von Habsburg. On, iako nikad nije preuzeo kraljevsku krunu, s kraljevskim dostojanstvom preuzimao je na sebe rizik u borbi za pravedni poredak u Europi. Kako je na ukopu u Beču rekao kardinal Christoph Schonborn, u dvojemu je pokojnik bio uzor: bio je sposoban »upustiti se budno i bez straha u nove situacije«, a s druge je strane pokazao »hrabrost i odlučnost ustrajanja na onome što je smatrao nasljeđem i zadaćom svojega podrijetla«. Imaju li hrvatski trkaći za vlast snage »kraljevski« preuzeti rizik?

Branimir Stanić / Glas Koncila