Pada mi na pamet zamisao da treba podići spomenik Željku Kerumu. Ako ni zbog čega, ono zato što tako dobro zna dignuti živce onima koje je iznjedrila jugo-komunističko-spomenička ideologija. Treba priznati da mu je ovo s Isusovim spomenikom u Splitu zaista dobro upalilo.

Sva se sila "slobodarsko-naprednih" intelektualnih splitskih krugova digla na noge užasnutih blijedih lica, s krikom iz otvornih usta i nevjericom u očima. Isti ti koji su baštinici opsesivnih graditelja spomenika doživljavaju prave serije malih srčanih udara već pri spomenu Isusova i Tuđmanova imena ili riječi Hrvatska, a Kerum im tako drsko i neuviđavno uvali priču o dva spomenika za koje potonji ne znaju koji im je mrskiji. Ruku na srce, ne treba baš previše vjerovati njegovoj sestri Nevenki kada kaže da je tu bila riječ tek o političkom marketinškom triku, jer zamisao o marijanskom Isusu ipak je čučala kao namjera, ali što je pretjerano, pretjerano je, kažu neki. Teško da bi realizaciju takvog megalomanskog projekta podržali svi kojima je vjera istinski na srcu. Shvatio je brzo to i sam Kerum, pa eto dobrog izgovora. Netko pametan je kazao da kad netko nešto zaista želi tada traži način, a tko ne - traži izgovor.

Slobodarski Split ne želi neke spomenike

Ima i lakših načina da se postane dijelom spomeničke baštine. Treba jednostavno postaviti spomen ploču na kojoj piše otprilike: Željko Kerum imao je ideju da tu postavi spomenik Isusu. Tada se možda pojave i dobri ljudi – zvani sponzori i investitori, pa možda osvane neki manji primjerak. Sličnih primjera ima u našoj okolini. Spomenici Isusu i Tuđmanu nagnali su čak i samostalne srpske Novosti (biti će da su samostalne zato što se samostalno financiraju) da se očituju i to iz pera novinarskogslobodarski Split na srcu. Potpuno samostalno i vrlo kulturno ti su spomenici odmah nazvani spomenicima-nakazama. Kako bi gore spomenuti "napredni" intelektualci ipak zadovoljili svoje Ustavom zajamčeno pravo na klanjanje pod vlastitim spomenicima uskoro će doći na svoje. Spomenik u Srbu raširenih će ih ruku dočekati 27. srpnja na mjestu gdje 1941. puče prva puška a prošle godine šaptom pade hrvatsko dostojanstvo (ne znam obilježava li se nešto i u Drvaru na taj datum). Oni probirljiviji mogu otići do Velenja (pardon, Titovog Velenja) u susjednu Sloveniju gdje još uvijek stoji desetmetarski najveći spomenik Titu na svijetu. Živi mi i veseli bili kako kaže Mosor, koji je sam sebi sasvim dovoljan spomenik.

Podobni i nepodobni spomenici

Mogu zamisliti kakve bi, određeni ljudi, imali noćne more znajući kako će se jutrom probuditi u gradu podno Marjana, a s vrha brda ih gleda Isus! Bilo bi to panično bježanje iz stana i grozničava potraga za prijateljima u istoj nevolji kako bi se zajedno smirili uz kratko piće ili kavu na gradskoj rivi. Kad tamo – gleda ih strogi Tuđmanov lik! Drama, prava osobna drama i mogu ih razumjeti, jer neke sam spomenike i sam morao gledati desetljećima, a nitko me nije pitao što mislim o tome. O tome da sam kažem mišljenje nije bilo niti zbora, jer znao se postupak - odgojna palica, pa odgojna ustanova itd. Sretna je okolnost što opisani nisu jedini stanovnici Splita, iako oni misle da jesu. Tako je to u novoj Hrvatskoj samostalnoj državi. Neki su spomenici još uvijek podobni, a neki to nisu. Biti će da je to zato što su još uvijek isti ljudi na vlasti. Država je odriješila kesu za onaj u Srbu (koji je u stvari stražarnica laži), pa ostala bez sredstava za spomenik prvom hrvatskom predsjedniku u glavnom gradu (iako su im u posljednje vrijeme opet puna usta njegova imena). Nemaju, siročići, niti toliko da zamijene ploču s natpisom kod zgrade zagrebačkog HNK.

Ukurvljeni intelektualci

Zanimljiva je ta priča o spomenicima u Hrvatskoj. Puno više govori no što se na prvi pogled može učiniti. Postoje dakle, prema pisanju srpskog glasila Novosti, "spomenici i spomenici nakaze". Postoje, međutim, i spomenici laži, a onaj u Srbu upravo je pravi primjer. I ne samo to, to je ujedno i spomenik licemjerju. Spomenik laži financirali su svi oni kojima nije dozvoljeno podizanje njihovih spomenika nakaza (biti će da je to samo estetska kategorija), a kada netko i pomisli ipak podići kakvu nakazu, ali ne na teret proračuna, tada se na to obruši tiskovina koju opet financiraju oni čiji spomenici nisu poželjni. S druge strane tzv. hrvatskoj uljudbi ne pada na pamet čak niti simbolično stajanje u obranu spomenika "nakaza". Hrvatski su javni intelektualci toliko ukurvljeni da to prerasta u tragikomediju. Ako već nemaju hrabrosti kazati koju dobru za Keruma, mogli u tamnim hodnicima savjesti pronaći barem malo snage za obranu nakane koja se suprotstavlja vladavini spomenika laži i licemjerja. U konačnici jedino što će nam preostati je podizanje spomenika vlastitoj gluposti čiji kult tako uporno njegujemo.

Piše: Galeus

• Satirikon: Novi povratak barbarogenija

• Satirikon: Uforija i Euroforija (O ružna, o gorka, o prokleta slobodo)

• Satirikon: Koncert u HR molu Satirikon: Hrvatski turistički blues festival
  

• Satirikon: Komemorativno praznički tjedan
  

• Satirikon: Hrvatska – Tako lijepa, tako njihova!

• Satirikon: Tesla

• Satirikon: Slučaj poriluk trese Europu