Na zahtjev makarskih čitatelja, ali i zahvaljujući velikom međunarodnom uspjehu kolumnističko-esejističkog bestselera Ive Čurkovića – Turistička stvarnost koju moramo mijenjati ili Gosti koji su višak. Parcela na Dugišu, koja se odnosi na mentalitet makarskih turističkih operativaca, govori i o zavidnim uspjesima lokalne građevinske inicijative. Dugiš je, za one koji to ne znaju, dehumanizirana nakupina stambenih jedinica u istočnom dijelu Makarske udaljena oko 1,5 km od gradske plaže podno magistrale. ponovno objavljujemo dijelove tekstova koji su svojedobno dali prikaz naše turističke stvarnosti. Svojevrsnu smo kompilaciju, već objavljenih redaka, podijelili u dvije cjeline.

Dio prvi – Parcela na Dugišu(sažetak)

Parcela iz snova

Kupio ja , nedavno, komad zemlje na Dugišu, rekoh, da sagradim štogod kućice za stare dane. Nije to nešto veliko, stotinjak kvadrata, taman za prizemnicu površine 90. Položaj terena me privukao, između dvije one lijepe stambene zgrade kakvih na Dugišu ima, premda cijena i nije bila baš prijateljska. Nisam još započeo gradnju, iako bih mogao jer na 300 metara uokolo nema turističkih kapaciteta, no pružila mi se povoljna prilika i nabavio sam šest kubika žala. Firma mi šljunak iskipala na zemlju, pa kad prođe sezona počet ću s gradnjom. I, eto, baš neki dan odem do zemlje još nešto izmjeriti. Vruć dan, kakvi i jesu u ovo doba, pa usput kupim bocu Jamnice, jer ipak ću se malo zadržati.

Ležaljke na Dugišu su jeftinije

Dođem do svoje zemlje kad imam što vidjeti. Netko je malo poravnao žalo i stavio dvije ležaljke! Svašta, pomislih, pa i nije baš neko mjesto za sunčanje. Sjednem na jednu kako bih se malo odmorio, kad iz hladovine obližnjeg stabla iskoči lik i traži 20 kuna za korištenje ležaljke. Iza njega stasiti mu rođak maše papirom za koncesiju i viče kako sam još dobro i prošao jer na plaži je cijena viša! Nešto sam počeo objašnjavati da je to moja zemlja, da nemam namjeru sunčati se, ali vidjeh da su ljudi nešto ljuti, pa platim 20 kuna kako ne bih još dobio i po tamburi. Čim sam platio dvojac se povuče natrag u hladovinu. Sav zbunjen, uvalim se na ležaljku, jer što ću kad sam je već platio, kako bih sredio misli. Nakon nekog vremena uspavalo me sunce.

Vyleti, ekskurzion, izleti

Ne znam koliko sam dugo spavao kada me probudilo potezanje za nogu. Otvorim oči i ugledam tipa u mornarskoj majici, s fasciklom pod rukom koji mi govori: Vyleti, ekskurzion, izleti. Brod Adriatika vas vozi na insel otok Brač i na ajlend Korčulu. Samo 200 kuna pane turist, čildren imaju skonto! Vadi čovjek smrznutu skušu iz džepa, a šaku gavuna iz drugoga. -Moc pekni hrana, mate vino i šnaps uračunato u prajs – nastavlja lik, pokušavajući mi istodobno pokazati fotografije MB Adriatika. Sav zblenut pokušavam mu objasniti da nisam nikakav pan i nemam novaca za izlet, čak kada bih i htio ići. Ali ne, nagovara on i dalje pa mu dadem 20 kuna samo da me pusti na miru. To je upalilo, ode buker nešto mrmljajući dalje, a ja se ponovno uvalim u ležaljku koju sam iznajmio.

Klipom po glavi

Baš kada sam počeo sanjati svoju kućicu netko me mune u rebra. Poskočim, kad tamo, gleda me neka žena s crnom plastičnom vrećom u ruci i pita može li uzeti onu bocu od mineralne. Otpijem ono malo što je ostalo i dam bocu ženi. Neka i ona nešto zaradi, nije joj lako. Opet legnem na iznajmljenu ležaljku, i opet zadrijemam. Ma nije prošlo niti 15-ak minuta, kad opet me netko drma. Čovjek prodaje kuhani kukuruz i tvrdi kako je najbolji koji se može naći na tržištu. Tako se uzmahao s onim klipom da sam pomislio kako će me njime opaliti po glavušini, pa kupim i kukuruz misleći da je sada sve gotovo. Ali ne, nakon pola sata iz drijemeža me trgne glasno hrkanje. Pogledam oko sebe, kad na drugoj ležaljci spava pijani debeli Nizozemac i ronda li ronda. Rođaci koncesionari u hladovini broje inkas (tko zna koliko još tih ležaljki imaju na Dugišu), a ja brže bolje natrag doma zaklinjući se kako neću doći na svoju parcelu sve dok ne završi sezona.

Dio drugi – Drvene čaplje ili: Nisu problem vikend već stalni turisti na crno

Drvene čaplje (turisti ilegalci na makarskim plažama)

Citat s jezičnim i prostorno - vremenskim prilagodbama: Drvena čaplja je skupni naziv za razne ukrase od drveta čiju svrhu postojanja Hrvati ljubomorno kriju od drugih naroda. Ne zna se točno ni gdje ove čaplje žive, ni čime se hrane, ni tko ih lovi. Tek, pojave se, u velikim jatima, za vrijeme turističke sezone na plažama i pred izlozima lokalnih prodavaonica. Već sam pogled na čaplje navodi na razmišljanje o prolaznosti ljepote i krhkosti ljudskog duha uopće. Budući izazivaju tjeskobu, čaplje se čuvaju u ostavi, i iznose samo kada u goste dolaze oni od kojih ste ih dobili. Pored čaplji, možete kupiti i tzv. lutkice, male, ručno napravljene figurice u raznim narodnim nošnjama. Takve se lutkice proizvode u posebnim obiteljskim pogonima. Od kojih je najpoznatiji onaj na Trgu žrtava fašizma 4 u Zagrebu – kraj prilagođenog citata. Zaključak:  Vrhunac je turističke sezone u Makarskoj, a i izbori se bliže. Inače, čaplje borave u gnijezdima (sagrađenima u doba tople suradnje s investitorima) koja su tijekom zime prazna.

Zaključak

Ako ste pomislili da Makarska ima nekakvih problema s turizmom ili, ne daj Bože, sa sobom samom, vjerujte to vam se samo učinilo. Svi su ovdje dobro došli pa čak i kada nemaju dozvolu za rad poput ovogodišnje perle makarske kulturne ponude Seke Aleksić koja je taj nesporazum objasnila policiji (na obavijesni je razgovor stigla nedugo nakon što su ga obavili neki lokalni novinari). Bude tu poneka razbijena glava, neki turisti ostanu bez imovine, ali sve u svemu dobro je.

>>Makarska: Uhićena srpska folk pjevačica Seka Aleksić

Radi se (čak i previše), živi se i nekako ide. Lokalni ljudi su prije svega duhovna bića i materijalna ih strana ne zanima baš previše, ukratko: pravi humanitarci koji dišu poput jednog bića. Na koncu svakako treba zahvaliti svima koji su mišlju, riječju i djelom doprinijeli da mala lokalna novina, Makarsko primorje, postane planetarno poznatom tiskovinom, te da se dobar glas daleko čuje. Dakako da iza toga ne stoji ništa podlo. Nema zavisti, nema ideoloških podjela, nema zloće. Sram ga bilo tko to pomisli.

Piše: Galeus