Bavarskom presudom Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču zbog ubojstva Stjepana Đurekovića Zoran Milanović je šokiran!

Po običaju govoreći polurečenicama i nedorečenim mislima, ostalo je nejasno je li šokiran zbog toga što se, eto, pokazalo kako su HDZ osnivali Udbini egzekutori, kako je natuknuo, ili, što je vjerojatnije i što se dalo isčitati iz govora tijela, zbog same presude.

Andrej Plenković je, pak, podsjetio na „lex Perković“, odnosno na grozničave napore Milanovićeve vlade da izbjegne izručenje optužene dvojice bivših visokih funkcionara Službe državne sigurnosti.

I jedan i drugi komentar su u funkciji izbornog nadmetanja. Ipak, velika je razlika u težini teza i argumenata. Milanović se kreće u području istih, od ranije poznatih besmislenih spekulacija o tome kako su HDZ pa i samog Tuđmana izmislile jugoslavenske tajne službe da bi srušio Jugoslaviju.

Objašnjenjem svog šoka Milanović, koji je ostao nepokolebljivo na kursu titoizma, zapravo prikriva pravi izvor šokiranosti. Sad vlastitog štićenika želi upotrijebiti kako bi kompromitirao političkog suparnika. Pa i kad bi sve to i bila istina, kakve sa svim tim imaju veze današnji HDZ i njegov predsjednik?

Ono što Plenković, međutim, predbacuje upravo Milanoviću jest notorna činjenica koju nitko ne može negirati. Protiv njegove opstrukcije europskog uhidbenog naloga ustali su svojedobno čak i predsjednik Josipović i ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, pa i neki ljudi iz samog SDP-a (Picula, Mimica, Grbin).

Što se same presude tiče, ostalo je puno otvorenih pitanja koja ostavljuju gorak okus. Perković i Mustač su pomalo tragične figure. Oni su kažnjeni a da se ne zna ni nalogodavac ni egzekutori. Ostao je zagonetan i motiv Đurekovićeva ubojstva: politički, ili eliminacija nepoželjnog svjedoka protiv sinova moćnih političara?

Je li ovo suđenje kraj ili možda početak priče? Hrvatske vlasti u dvadeset pet godina nezavisnosti nisu pokazale nikakav interes istražiti brojna ubojstva.

Mnogi idealiziraju njemački pravni poredak i državu, ali ona je pokrenula istragu i suđenje tek kad su se za to stekli politički uvjeti. Uopće, tih šezdesetak ubojstava emigranata ne bi bila moguća bez blagonaklonosti država u kojima se to događalo.

Kao glas istine pojavio se višestruki ubojica Vinko Sindičić, kojemu je Račan za vrijeme svoje vladavine bio čak namijenio jedan viški hotel. Velika je šteta što je Perković ostao šutjeti, šteta za povijest, za istinu i za njega samoga. Mogao se braniti istinom i pokajanjem.

Branio ga je i utopio Anto Nobilo, koji danas pokušava opravdati državni terorizam, a Đurekovića uspoređuje s Bin Ladenom.

 

Josip Jović / Slobodna Dalmacija