Prolazeći pokraj kioska, uočim ga na naslovnoj stranici jednih novina, opet. Već me pomalo iritira taj debeljuškasti gospodin s kačketom, sveprisutan je u donkihotovskoj borbi protiv establišmenta, što god to značilo. Mislim, establišment u hrvatskim prilikama. Od takozvanih službenih uhljeba odvratniji su mi samo neslužbeni uhljebi, ljuti borci protiv uhljebništva i korupcije.
Dva jasna bloka koja postoje još od Jaruna 1989. godine, u ova vremena su se iskristalizirala točno kod glasanja o Istanbulskoj konvenciji. Sve se još upotpunilo nizom iritantnih anacionalnih poteza koji su u prvom redu eksplodirali u kulturi, kao i apsolutnom šutnjom na upravo birtaške provokacije koje je nacija doživjela od Milorada Pupovca.
Živimo u vremenu hrvatskog političkog divljanja koje ne vodi nikud – samo u propast naroda i države. Sve što se radi zamotava se u celofan, a unutra se krije beskrupulozna borba za grabež funkcija, a u to uvijek involvirano osobnim interesima (ne)zakonitim indirektnim prelijevanjem Državnog proračuna, u brojne političke osobne džepove, a sve na teret poreznih platiša. Definitivno je ukinut princip ekonomičnosti.