Zabilježiti trenutke smiraja ,na obali ili na kontinentu,u gradu ili na moru,trenutke naoko nevažne,koji se redaju jedan iza drugoga,poput kockica tvoreći mozaik bez izrazite simbolike ili posebnog značenja uvijek je bio izazov i slikaru i snimatelju i fotografu.

Ta blaga opuštenost sredine dana,kada još jutro nije posve nestalo a poslijepodne je još daleko i posve je upitno kakvo će biti i posve jasno osjećamo tu razdjelnicu i iako smo i dalje neodlučni,zabilježio je na na ovim fotografijama suvremeni hrvatski fotograf Boris Jagačić.

Pred nama su dani u kojima se ništa ne dešava,sekunde sporo teku,večer je još jako daleko i sunce je visoko,rijetki prolaznici miruju na ulici i sliče brončanim spomenicima,golubovi promatraju prazninu,pas zijeva,jedino je napet čamac vezan na obali,zateže više užadi,znajući da se vlasnik boji kako mu želi uteći i prepustiti se pučini,no to je san,to je samo san stare brodice.

Posvemašnja tišina tvori stvarnost i ispod i iznad zemlje,klepsidra miruje,vrijeme je iščekivanja,što slijedi,kako...?

U ovoj tišini mi smo bezbržni,ništa nas ne tišti,ne opominje,uživamo u beskrajnom podnevu,na toplini,u miru,ne misleći ni na što jer i misli se odjednom,odnekud pojave i prekriju nas ,zateknu nas nespremne.

Vrijeme stoji,sat ne otkucava,i sunce stoji na jednoj točki,utiha,ni lepeta krila rijetke ptice na nebu,promatram fotografije Borisa Jagačića i osluškujući nadolazeći zvuk.

 

Miroslav Pelikan