Kad bi se poštivala ona narodna: “O mrtvima samo dobro”, onda se uopće ne bi mogao iznijeti ni jedan vrijednosni (svjetonazorski) sud o ljudima iz prošlosti i njihovim djelima; i možda bi tako bilo i najbolje, jer, povijest je ipak pozitivna, činjenična znanost, koja ima smisla dok god se u nju ne uplete ideologija.

Ipak, kako se o nekim ljudima i događajima ne bi na taj način stvarali mitovi i lažna te iskrivljena slika o vlastitoj sadašnjosti, potrebno je ipak o nekome ili nečemu kazati nešto loše – jer je naprosto istinito.

S vremena na vrijeme se u hrvatskom medijskom prostoru pojavi spominjanje na Vladu Gotovca, hrvatskog proljećara, disidenta, političara, pjesnika i književnika. Uvijek ga spominjući sa sjetom, hvalom i najljepšim riječima o tom ponajboljem hrvatskom govorniku, narodu se stvara slika jednog velikana koji nije na vrijeme prepoznat i koji je mogao (trebao) mnogo više no što je učinio, da je za to bilo prilike.

Život je siv, povijest je siva i velika je većina ljudi siva. Nema ideala, moralnih, političkih i inih uzora; svatko nosi breme prošlosti ili mu pak predstoje grijesi budućnosti. I kako vrijeme odmiče, od Gotovca se postupno stvara ideal; svojevrsna bezgrješna figura u političkom, ljudskom i moralnom smislu – od čovjeka se stvara mit – a neke se bitne stvari, doduše manje poznate, ne spominju.

Posljednje, a smjelo bismo ustvrdili, i najbolje djelo nedavno preminulog Slobodana Novaka naziva “Protimbe”, izdano u njegovim Sabranim djelima, svjedoči o razdoblju, napose političkom, kulturnom i književnom, za vrijeme prapale Jugoslavije. I tu Novak iznosi jedan podatak koji svjetlo dana nije nikada ugledao, a tiče se upravo Vlade Gotovca, koji bitno narušava sliku koja se o Gotovcu pokušava stvoriti.

Naime, prisjećajući se Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967., Novak piše: “Osim jednoga, nevažnog, ali samo meni poznatog detalja: sutradan poslije izglasavanja Deklaracije u DHK, zatekao sam se u Beogradu radi ishođenja u autorskoj agenciji nekih stranih autorizacija, i naišavši u tamošnji Klub novinara, našao sam Vladu Gotovca za jednim bučnim stolom s takvim našim prononsiranim ‘prijateljima’, kao što su Petar Džadžić, Predrag Palavestra i neki treći… Dakle, Gotovac me stao predstavljati svome veselom društvu, koje sam stjecajem raznih (ne)prilika već odavno poznavao… Da, treći je bio Vuk Krnjević… i s njim se nisam htio rukovati…, a onda me Vlado odveo ustranu i predbacujući zapitao: ‘Pa dobro, što je to jučer bilo u Zagrebu?! Čujem da ste izglasali tu Deklaraciju!’. Rekao sam da jesmo izglasali i rekao sam što smo izglasali. On me pitao: ‘I nisi, valjda, i ti glasovao?!’. Rekoh, da jesam i da mislim kako je dobro što smo to izglasovali. On se i dalje snebivao, tvrdeći da je to ordinarna glupost, i da se to nije smjelo učiniti… i sve u tom tonu, ali bez i jednog argumenta. Ne znam što ga je toliko u tome ozlojedilo, možda je govorio pod dojmom razgovora sa svojim beogradskim prijateljima, naivno sam ga stao uvjeravati zbog čega je to učinjeno… Poslije su mi neki kolege rekli da je on prvi odnio tekst Deklaracije u Beograd i tako prvi upoznao beogradske pisce s njenim sadržajem, prije nego je i objavljena, nakon čega su mogli tako promptno objaviti svoj ‘Predlog za razmišljanje’, ili kako se već zvao njihov tuk na utuk. Ne znam je li to istina, ali moj razgovor s njim je vjerodostojan, usjekao mi se vizualno i tonski, i verbalno i smisaono u pamćenje, kao rijetko koji susret s njim, jednostavno zato što je za mene bio uistinu šokantan. Ako je pak tada donio u Beograd taj tekst, onda je razgovor sa mnom bio licemjerna farsa… I tako sam tu bodljikavu gvalju o svom bivšem dugogodišnjem prijatelju i istomišljeniku pokušavao, do danas bezuspješno, progutati.”

Dakle, Vlado Gotovac je, kao predsjednik Matice Hrvatske, ali i nakladnik reizdanja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika početkom devedesetih, po svemu sudeći, bio prvi koji je “drugovima” u Beograd odnio tekst Deklaracije, kako bi Srbi pravovremeno mogli “reagovati na hrvatski ustašluk”.

To baca sjenu na sve Gotovčevo djelovanje nakon, na njegovo hrvatstvo, domoljublje, robijanje i t.d. Pokojni Novak nema razloga izmišljati, zato Gotovčevo djelovanje, njegov lik i djelo, treba tumačiti kao tužnu hrvatsku povijesnu zbilju kad se Hrvati za Hrvatsku bore samo iz koristoljublja, odnosno kad se treba prilagoditi novom puhanju vjetra. No, možda sve njegove kasnije zasluge treba pripisati potrebi za istinskim pokajanjem i iskupljenjem u pravom kršćanskom duhu, što je, doduše, manje vjerojatno, zbog njegova političkog skretanja ulijevo u slobodnoj Hrvatskoj – svaka ljevica u Hrvata je isključivo jugoslavenska, odnosno prosrpska ljevica – protukršćanska i ateistička ljevica.

Zato i ne čudi izjava akademika Tonka Maroevića da Novaku “Protimbe” uopće nisu trebale, jer, prikazuju u drugom svjetlu, još uvijek živuće i djelujuće ljude ogrnute hrvatstvom. Dapače, Hrvatima je potrebna samo istina i sve će se ostalo posložiti. Trebaju nam ljudi koji će reći i napisati istinu, ma koliko bolna bila; ne trebaju nam mitovi i mistifikacije – Srbi svoju zbilju temelje na mitovima – zato i jesu tu gdje jesu.

        

L.C.

Share
0