Kopiničeva optužba: KPH radi za Gestapo
Tri dana nakon što je Kominterna, 1. srpnja 1941. godine, obavijestila svoje sekcije o direktivama donesenim zbog njemačkog napada na Sovjetski Savez, u Beogradu se, 4. srpnja, sastao Politbiro Centralnog Komiteta Komunističke partije Jugoslavije. Razlog što je razmak između primitka Kominterninog telegrama i obznanjivanja ove odluke vodstvu jugoslavenske partijske organizacije trajao tri dana bio je čisto tehničke naravi. Naime, radio-stanica pomoću koje je KPJ komunicirala sa svojom središnjicom, odnosno Kominternom, nalazio se u Zagrebu, dok se partijsko vodstvo – na čelu s Josipom Brozom Titom – nalazilo u Beogradu.
Ta činjenica, kako se navodi Titovoj službenoj biografiji, uzrokovala je sporu i često neredovitu komunikaciju Tita sa Kominterninim vodstvom: "Ova izmena telegrama sa Moskvom išla je dosta sporo, jer je Tito bio primoran da sve svoje telegrame šalje kurirom u Zagreb, gde se nalazila radio-stanica. To je uzimalo dosta vremena." [1] U Titovoj službenoj biografiji zagrebačka radio-stanica povezuje se s Vladimirom Velebitom, dok se radio-operater ne imenuje: "U Zagrebu bila je pred rat izgrađena jedna radio-stanica, a Vladimir Velebit, advokat iz Zagreba, pronašao je jednu vilu u koju je smestio ovu stanicu zajedno sa radio-operaterom."[2] Okolnost što se dugi niz godina u jugoslavenskoj službenoj historiografiji ime radio-operatera zagrebačke radio-stanice nije spominjalo bila je uzrokovana time što je dotični radio-operater došao u sukob sa vodstvom partijske organizacije u Zagrebu u prvim danima rata.
Radio-operater na zagrebačkoj radio-stanici bio je, kako se tek nakon dugog niza godina nakon rata objavilo, Josip Kopinič znan i kao »Vazduh«. Njegova važnost bila je u tome što je, kako je navedeno, putem svoje zagrebačke radio-stanice održavao komunikaciju ne samo između Kominterne i KPJ, nego i između Kominterne i partijskih organizacija Italije, Švicarske, Austrije, Čehoslovačke, Mađarske i Grčke. [3] Vezano uz Kopiniča, važno je navesti kako je on bio član sovjetske partijske organizacije – odnosno, Svesavezne komunističke partije (boljševika) [4] – a ne KPJ, čime je i formalno bio izuzet iz ingerencije jugoslavenskih partijskih organa. Drugim riječima, njegov sukob sa partijskom organizacijom u Zagrebu nije imao značaj unutarpartijske (»frakcijske«) borbe. Štoviše, zbog činjenice da je održavao vezu i sa drugim partijskim organizacijama – kojima je, kao i u slučaju KPJ, upućivao Kominternine direktive – njegov položaj bio je od velikog značaja te je nadilazio pitanja političkog utjecaja tek jedne od Kominterninih sekcija na čijem području se (formalno) nalazio.
U svakom slučaju, sukob vodstva partijske organizacije u Zagrebu – točnije, Centralnog Komiteta Komunističke partije Hrvatske – i Kopiniča izbio je iz razloga što je Kopinič optužio CK KPH da služi interesima njemačke tajne službe, poznate pod nazivom »Gestapo«. Naime, Kopinič je, kako je naveo jedan od vodećih pripadnika KPH, Vladimir Bakarić, optužio CK KPH da ne provodi Kominternine direktive od 1. srpnja te ih – iz tog razloga – okvalificirao kao »agente Gestapoa«: "Zamjerka Vazduha nije bila da se 'ništa ne radi', nego da se ne radi ono što Kominterna zahtijeva, tj. da se ne ide na uništenje komunikacija i slično. I to se objašnjava time što nas Gestapo gura na drugu stranu (preko Končara, a to je i glavni 'argument' protiv Končara) da nam zamaže oči i očuva komunikacije." [5] Na osnovi te tvrdnje, tvrdi Bakarić, Kopinič je povukao daljnje odluke: "Kopinič je (kasnije nazvan Vazduh, iako mu to nije bilo konspirativno ime) pristupio Mjesnom komitetu KPH za Zagreb i saopćio mu da je CK KPH raspušten po Kominterni i da MK treba da preuzme tu funkciju. MK (po direktivi Kopiniča) treba da prekine svaku vezu sa CK KPH." [6] Kopiničeva odluka o raspuštanju CK KPH – koji je, prema njegovom mišljenju, vođen od Gestapoa – ipak nije značila, naglašava Bakarić, izdvajanje KPH iz KPJ: "Kopinič nije nikada spomenuo da bi se KPH izdvojila od KPJ. Svoje je mišljenje tumačio da ne može doći u vezu s Titom." [7]
Kopiničeva kritika CK KPH nije povučena čak ni onda kada je u Zagreb, 6. srpnja, odnosno, pet dana nakon što je Kopinič primio Kominterninu direktivu od 1. srpnja glede početka ustanka, stigao Titov izaslanik Vladimir Popović. Popović, premda je pripadnicima CK KPH prenio Titovu odluku o početku ustanka, nije prenio one odluke koje je, kako navodi Bakarić, trebao prenijeti s obzirom na Kominternine direktive. Preciznije rečeno, ni Popović – kao ni CK KPH prije njega – nije donio odluku (premda je govorio u Titovo ime) u skladu s Kominterninim direktivama o rušenju komunikacija i izvođenju diverzija u gradovima. Po svemu sudeći, iz tog je razloga, dva dana nakon Popovićevog dolaska u Zagreb, 8. srpnja, Kopinič uputio Kominterni poruku slijedećeg sadržaja: "Vaše direktive rukovodstvo ovdje ne priznaje ni na djelu, ni na riječima. Ima provala. Imam vezu sa nižim organizacijama. Molim dozvolu da pomognem napraviti red. Za sada sa Valterom veze još nemam." [8] U navedenoj Kopiničevoj poruci Kominterni jedina je otvorena neistina zadnja rečenica u kojoj se tvrdi da vezu s »Valterom«, odnosno Titom, još nema – premda je njegov izaslanik dva dana prije upučivanja ove poruke stigao u Zagreb (gdje se zasigurno susreo i s njim, Kopiničem).
Neovisno o točnosti Kopiničevih optužbi glede odluka CK KPH, činjenica jest da je on tada jedini imao sredstvo komuniciranja s Kominternom, i da su, prema tome, njegove tvrdnje – neovisno o njihovoj točnosti – imale veliku važnost za KPH. Jer, ako je CK KPH (ili, primjerice, MK KPH za Zagreb) smatrao da su Kopiničeve optužbe netočne, kako je tom istom Kopiniču – dakle, izravnom predstavniku Kominterne i pripadniku sovjetske partijske organizacije – mogao išta drugo vjerovati. Drugim riječima, po kojoj se logici bilo koja druga Kopiničeva tvrdnja – primjerice, ona u kojoj se obavještava članstvo KPH o Kominterninoj direktivi od 1. srpnja – mogla smatrati točnom. Odnosno, ako Kopinič manipulira kako bi onemogućio rad CK KPH, kako mu je uopće moguće vjerovati? To pitanje ostalo je neodgovoreno pri (Bakarićevoj) prosudbi Kopiničevih optužbi da su vodeće ličnosti CK KPH – poput Rade Končara i Andrije Hebranga – »agenti Gestapoa«. Naime, Bakarić je kao odgovor na navedenu Kopiničevu optužbu naveo (navodnu) Popovićevu izjavu da je Kopinič "»čovjek iz vazduha«, tj. čovjek koji nema veze sa stvarima".[9] Iz te bi izjave proizlazilo da Popović – kao Titov izaslanik pri CK KPH – nije vjerovao Kominterninim direktivama, odnosno onome tko je te direktive obznanjivao pripadnicima jugoslavenske partijske organizacije. Ostaje nejasno kako je pri takvom (navodnom) odnosu prema Kominterni uopće mogla biti donesena Titova odluka – uvjetovana Kominterninom direktivom od 1. srpnja – o početku ustanka.
Suprotno krajnje neuvjerljivoj Bakarićevoj izjavi, Vladimir Velebit, Kopiničev blizak suradnik naveo je stvarni i od strane jugoslavenske historiografije posve neobjašnjen problem vezan uz Kopiniča. Naime, Velebit je u svojoj knjizi sjećanja iznio – glede prosudbe karatera Kopiničevog djelovanja – izuzetno važan podatak: "No, još važnije od toga, prisustvo Vrhovnog štaba odavale su naše radio-stanice. Skoro je neverovatno kako smo bili neobavešteni o tome da se lokacija svake radio-emisije, naročito ako se duže vremena ponavlja sa istog mesta, na istim talasnim dužinama, može vrlo lako tačno odrediti. Na temelju posle rata pronađenih neprijateljskih dokumenata sada tačno znamo da su Nemci vrlo pažljivo pratili i beležili radio-veze. Njihove prislušne stanice bile su aktivne danju i noću i hvatale su sve radiograme između raznih komandi Narodnooslobodilačke vojske. Po gustini postalih telegrama i nekim drugim karakteristikama oni su preko radiogoniometara mogli sa velikom preciznošću da ustanove sedište svih naših radio-predajnika, a preko njih i štabova." [10] Velebitov navod doveden u korelaciju s Kopiničevom radio-stanicom ukazivao je na ovu – do danas još uvijek nedovoljno analiziranu – okolnost: "Prateći rad Kopiničeve radio-stanice, njemačkoj obavještajnoj službi pružila bi se idealna prilika da prisluškivanjem jedne radio-stanice prati rad sedam komunističkih partija! Za svaku obavještajnu službu na svijetu bila bi to prava poslastica. Onu obavještajnu službu koja bi pristupila hapšenju radio-telegrafiste trebalo bi staviti pod intelektualno starateljstvo." [11]
Dakle, zaključno uz pitanje međusobnih optužbi između CK KPH i Kominterninog predstavnika zaduženog za komunikaciju Kominterne sa njezinim sekcijama (komunističkim partijama Jugoslavije, Italije, Švicarske, Austrije, Čehoslovačke, Mađarske i Grčke) vrijedi navesti hipotezu koja preciznije od svih drugih – premda, doduše, tek neizravno – ukazuje na smisao i, susljedno tome, (ne)važnost njihovog međusobnog sukoba: "Nijemci su vagali i razmišljali što dobivaju, a što gube ako otkriju radio-stanicu i uhapse Kopiniča. Oni su morali doći do zaključka da im je mnogo korisnije ako puste da njegov radio-centar i dalje nesmetano radi." [12]
Vladimir Šumanović / Hrvatski list
[1] Vladimir Dedijer, Josip Broz Tito: Prilozi za biografiju, Kultura, Beograd, 1953., str. 320.-321.
[2] V. Dedijer, Prilozi, str. 271.
[3] Milenko Doder, Kopinič bez enigme, Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1986., str. 35.
Navedeni podatak se može smatrati djelomično dvojbenim jer je Kopinič potvrdio da je održavao komunikaciju između Kominterne i šest partijskih organizacija. Odnosno, između svih gore navedenih osim KP Mađarske. (Izjava Josipa Kopiniča Jozi Petričeviću u: Jozo Petričević, Ivo Lolo Ribar: Ratna pisma, Centar društvenih djelatnosti Saveza socijalističke omladine Hrvatske / Istrživačko-izdavački centar Saveza socijalističke omladine Srbije, Zagreb-Beograd, 1978., str. 45.)
[4] M. Doder, Kopinič, str. 19., 57.
[5] M. Doder, Kopinič, str. 47.;
Vladimir Bakarić, »Neuspjeh u Kerestincu«, Zbornik sjećanja Zagreb 1941-1945, I., Gradska konferencija SSRNH / Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske / Školska knjiga, Zagreb, 1982., str. 300.
[6] M. Doder, Kopinič, str. 46.;
[7] Vladimir Dedijer, Novi prilozi za biografiju Josipa Broza Tita, II., Liburnija, Rijeka, 1981., str. 426.
[8] M. Doder, Kopinič, str. 19.
[9] V. Bakarić, »Neuspjeh«, Zbornik sjećanja, str. 300.
[10] Vladimir Velebit, Sećanja, Globus, Zagreb, 1983., str. 230.
[11] M. Doder, Kopinič, str. 35.-36.
[12] M. Doder, Kopinič, str. 177.
Vezani članci:
-
Vladimir Nazor u partizane odveden prijevarom smišljenom u vrhu KPJ
-
Josip Broz-Šapajev je poginuo u Španjolskoj - njegov polubrat Franc Ambrož je kominternin agent Tito
-
Jovanka Budisavljević - Broz - ruski agent u Titovom okružju
-
Pero Simić: Tito je u Španjolskoj ubio više komunista nego Franco