Drago Pilsel je dao medijsko utočište bivšem predsjedniku Ivu Josipoviću i tako mu se odužio za četiri radna dana savjetničkog mjesta u uredu Predsjednika. Josipović je prihvatio ponudu i sada na Pilselovu portalu (autograf.hr) možemo pročitati što uistinu bivši predsjednik misli o Hrvatima, o državi čiji je predsjednik bio puni mandat od pet godina.

Zar je moguće da je to osoba koja je godinama uživala nepodjeljenu popularnost u Hrvatskoj, čiji su se postoci popularnosti dosezali sjevernokorejske visine? Istina, nešto su tome pridonijele naručene ankete, ali veći dio laži je Josipovićeva godinama prikrivena neiskrenost i korumpirani mediji koji su to licemjerje vješto sakrivali promovirajući Josipovića u najpopularnijeg hrvatskog političara, u zapravo jedinog mogućeg kandidata za drugi predsjednički mandat. Cijeli je taj manevar raskrinkan gubitkom drugog predsjedničkog mandata. Gubitkom predsjedničkih dvora postalo je jasno da je Ivo Josipović građanin blento i politički marginalac, pa takav sve manje može poslužiti komunističkoj nomenkleturi, ali se može odužiti.

Sve vrijeme mandata mediji su obilno lažirali njegovu popularnost, ali se zbog te svoje rabote nakon gubitka izbora nisu nikad nikome ispričali. To su ti veliki hrvatski borci za demokraciju, intelektualne perjanice i neovisna pamet građanskog društva. Kandidat Josipović bio je samo epizoda, partijska zadaća HND-ovih agitpropovaca. HND kao izvršni organ Agitpropa samo je nastavio s radnjom.

Drago Pilsel i veći dio njegove argentinske biografije su nejasni i zamračeni, ali se razaznaje da je riječ o nezavršenom studentu strojarstva, novinarstva, povijesti latinoameričke političke misli, književnosti... potom slijedi pokušaj s redovništvom, dakle riječ je o loše obrazovanoj osobi i neuspjelom fratru, gotovo raspopu. Ta priučena sveznalica i nimalo bezazleni šarlatan u Hrvatsku je prevarantski ušao na valu domoljublja kao priučeni fratar i nadriteolog. Tu je vješto proigrao Crkvu koja mu je velikodušno otvorila mnoga vrata, a onda je svoje antihrvatsko uhljebljenje kod komunističkih antifašista Drago Pilsel ostvario pljujući po Crkvi, Hrvatskoj i po Domovinskom ratu. Taj tupamaros s Hrvatskom nema ništa, ni podrijetlo niti dijaspora; sve priče o njegovu ocu i obitelji samo su izmišljotine i konstrukcije ne bi li se kroz (fingirano) pokajništvo smišljeno lažirala prošlost i prevarila javnost. Drago Pilsel je lažni hrvatski branitelj (kao što mu se i brat još uvijek lažno vodi pod nestale) optužen za pronevjeru u HHO te malo potom i izbačen iz te organizacije. Izvan Hrvatske Drago Pilsel nema od čega živjeti, osim intriga i laži nema što ponuditi, stoga se silno trsi dodvoriti protivnicima države Hrvatske uvjeren da mu ta pozicija omogućuje lagodan život i dobru poziciju budućeg uhljebljenja. Glumeći intelektualca, teologa, razočaranog Hrvata i poznavatelja prilika u Crkvi i vjerništvu on svoje usluge nuditi svakom obliku antihrvatstva.

Čitajući Pilselov portal, imajući pred očima sve tamo prikazane suradnike, njihov svjetonazor, podrijetlo, političko leglo i doktrinu, jasno je da se radi o okupljanju čopora frustriranih i bijesnih osoba kojima je jedini cilj destabilaizacija i (ako vrag da) rušenje suverene samostalne države Hrvatske.

Međutim, ipak je sve samo Milanovićev manevar ne bi li se izmišljanjem ekstremne, pomalo i militantne ljevice – npr. upravo osnovana Liga antifašista i streljnikovi okupljeni oko Pilselova portala – SDPartija pozicionirala u nekakav lijevi centar i sa sebe skinula stigmu boljševizma, a onda se prema političkim prilikama čak i zaogrnula nekim građanskim atributima. U tom smislu počevši od sebe Zoran Milanović je poduzeo još neke „radnje i mjere“: odlazi psihijatru (dr. Torre), pokušava se odviknut od alkohola (srebrnu pljosku iz lijevog unutarnjeg džepa poklonio je prvome do sebe) i uči komunikacijske vještine. Čak i potpresjednik SDPartije svoje blazirano lice oligofrenika pokušava uljuditi dvosmislenom šutnjom, Bernardić više ne izgleda kao slastičar šarplaninskih korijena (sada ima već lanac slastičarni)... Dakle Partija radi na sebi i svojim uglednicima, a prljave poslove militantnog ljevičarenja prepušta profesionalnim antihrvatima tzv. komunističkim antifašistima.

Moglo bi se naravno pomisliti da će ta uloga ekstremne lijevice pripasti četverolistu gubitnika: Radomiru Čačiću, Slavku Liniću, Ivu Josipoviću i Jadranki Kosor (s aktiviranom partijskom knjižicom) ili će ta rola dopasti kanabis zelenoj darkerici, Mireli Holly i raznim zidovima. Ipak ne: koliko god je Zoran Milanović nesposoban voditi državu, jedan manji grad, čak i kao predsjednik kućnog savjeta ne bi bio uspješan, on poznaje svoje krdo. Nakon što je obrisao pod sa Slavkom Linićem i riječkoj partijskoj ćeliji pokazao da su ustrašene babetine i ustrašenci, on je neprikosnoveni vođa SDPartije. Milanović očigledno zna rukovoditi Partijom u 21. stoljeću. To što Partija nije nikad znala voditi državu i sve su joj države propale, to što Partija ne zna ništa osim nasilno provoditi režim i diktaturu jednakijih, nije nikako Milanovićev grijeh, to traje još tamo od crvenog Oktobra. Partija jednostavno ne funkcionira u građanskim društvima tržišne ekonomije, nigdje pa ni u Hrvatskoj. Partija zna konfiscirati, nacionalizirati i ekspropirirati, no nakon te prvobitne pljačkaške akumulacije ne sljedi ništa osim rapresija i sivilo beznađa koje smo nažalost iskusili, svi oni koji su živjeli pod staljinističkim i titoističkim režimima.

Naš dragi vođa Milanović dobro zna da se ne može dogovoriti sa svoja dva bivša ministra, Linićem i Čačićem: obojicu je potjerao i to se u njihovoj balkanskoj krčmi ne oprašta. Josipović je gubitnik ne samo predsjedničkih izbora, on je jednostavno gubitnik, a Kosorica je konvertit i loše sjećanje na jedan gubitnički HDZ. Svi oni zajedno i pojedinačno samo su „bivši“: odbačeni gubitnici i na parlamentarnim izborima ne donose čak ni promilni broj glasača. Izlazak spomenutog četverolista na političku pozornicu bila bi cirkusantska točka čak i ako se ne kostimiraju: Trio fantastikus i djevojčica sa žigicama.

Ipak će uloga ekstremne ljevice biti namijenjena militantnim komunističkim antifašistima poput Ljige antifašista i tzv. angažiranim intelektualcima, „provjerenim kadrovima“ poput Žarka Puhovskog, Josipa Kregara, Nenada Zakošeka, Drage Pilsela, Igora Mandića... i nešto sitniša poput Branislava Pofuka, Nele Vlašić, Zdravka Zime... Ante Topić je greška u betlu. Uz podršku agitpropovskog HND-a i uz intelektualnu podudarnost s klasicima marksizma, komunistički antifašisti približit će se svojim mladenačkim idealima: Che na prsima i sinekurno uhljebljenje pod stražnjicom.

Devedesetih godina prošlog stoljeća Hrvatska se ne bi bila ujedinila i nacionalno osvjestila da Slobodan Milošević nije bio toliko samouvjeren i bezobziran, ovi su još gori i puno bolji. I to je sve dobro.

 

L. C.

Share
0