U pismu upućenom Milanu Budaku, ministru bogoštovlja, datiranom 29. svibnja 1941. – dakle odmah po uspostavi NDH – poglavnik Ante Pavelić piše nešto što odudara od uvriježenih gledišta službene historiografije.

Između ostalog u svom kratkom i jezgrovitom pismu Pavelić piše: „...molim te da Ti na svoj način pomogneš kako bi Židovska Bogoštovna općina u Zagrebu mogla nesmetano bez ukidanja djelovati...“ i dalje već pri kraju pisma: „...Nadalje, molim Te uredi da se ne diraju oni židovski sviećnjaci na vrhu ugaone zgrade na Trgu Barthoua“.

To pismo je važno, za komunističke povjesničere poput Jakovine, Klasića i Markovine ono je samo pismohranska kozerija i ništa više, međutim s mnoštvom drugih dokumenata sustavno sakrivenih po hrvatskim i drugim pismohranama, i ovo pismo demantira agitpropovsku komunističku historiografiju, posebno rigidno arbitriranje i lažiranje hrvatske povijesti oca i sina Goldštajn – kad god je riječ o Židovima u Hrvatskoj – i daje novi pogled na židovsko pitanje u NDH. A slijedom toga i po drugim dokumentima ulogu kardinala Stepinca.

Povjesničari boljševističke škole, potekli iz rigidnih ideoloških partijskih komisija i agipropovskih tečajeva, neprekidno pokušavaju dokazati da se nacifašizam prema Židovima odnosio rasistički i genicidno, a da je komunizam imao razumijevanje za patnje židovskog naroda i bio njegov spasitelj. Ta je teza naročito popularna na prostorima bivše Jugoslavije, a samo s jednim ciljem: da bi se sva zlodjela prema židovskom narodu na prostoru bivše kraljevine Jugoslavije „ukrcala“ Hrvatima i tako još jednom potkrijepila i dokazala genocidnost Hrvata ne samo prema Srbima i Romima, nego i prema Židovima. Pri tom se svi zločini Nedićeve „Juden frei“ Srbije pripisiju NDH.

>>Komunističko paljenje i rušenje svetišta

U promomoviranju takvih teza naročito se istaknuo militantan skojevac i priučeni povjesničar Slavko Goldštajn, solidnog pučkog obrazovanja isto kao i bravar Tito. Kad je došlo vrijeme (da se zlo ne zatare) štafetnu palicu laži i podmetanja predao je svom sinu, sveučilišnom povjesničaru marksističkog predznaka i komunističkom ideologu, Ivu Goldštajnu. Sinovljeva titula sveučilišnog profesora ovaj je put trebala nadoknaditi nedostatak očeva formalnog obrazovanja, ali su i u sina teze, laži i optužbe na račun Hrvata ostale iste i jednake.

Dakle, teza oca i sina dala bi se izreći u samo jednoj rečenici, a ostatak su njihova debela ukoričenja laži i predrasuda: Hrvati su genocidan narod, krvnici židovskog naroda, jer su svi Hrvati fašisti, a komunisti su prijatelji Židova. Nije li onda neobično da je taj i takav, Ivo Goldštajn, veleposlanik obnovljene Republike Hrvatske, u Francuskoj? Zato on ima Titinu bistu u svom pariškom uredu, jer on nije od ove Republike Hrvatske već neke samo njemu i ocu poznate Socijalističke Republike Hrvatske?! Možemo li zamisliti što takva osoba u ulozi veleposlanika govori o Republici Hrvatskoj i koju poruku šalje? Kome je ikad trebala, osim zagovornicima SRH-a i tzv. regijona, takva osoba na poziciji veleposlanika?

Istina je da komunistički um, rigidni ateizam u njegovoj podlozi, ne može biti prijatelj jednom pobožnom narodu, kao što su to Židovi. Komunistički um je militantno bezbožan i bešćutan, a to je nespojivo s židovskim narodom, njegovom predanošću svojoj vjeri, svetim knjigama i vjernošću Bogu Jedinome. Samo je komunističko-sovjetski um oca Slavka i sina Ivana (Goldštajna) uspostavom suverene RH mogao rušiti Židovsku općinu u Zagrebu – ne zgradu, naravno – i unijevši sjeme razdora uz pomoć Stjepana Mesića, tada Predsjednika RH, stvorio Bet Israel. Upravo su ta trojica opstruirali svaku inicijativu RH da se na istome mjestu u Zagrebu gdje je nekad stajala, podigne sinagoga i kulturni centar, hrvatska isprika i dug židovskom narodu. I do danas sinagoga u Praškoj nije podignuta i vraćena židovskom narodu, samo „zahvaljujući“ ocu i sinu, a nisu jedini. Cijelo vrijeme smutljivci prave razdor u židovskom korpusu, a sve da na toj lokaciji u Praškoj ostane parking, ne bi li se na taj način hrvatski narod još jednom stigmatizirao antižidovskim i udaljio od bratskog židovskog naroda.

Hrvatski i židovski narod veliku su povjesnu dionicu, cijelo 19. i prvu špolovicu 20. stoljeća, učinili zajedno. Danas hrvatska prijestoljnica, na primjer, ne bi ovako izgledala bez vrijednih i talentiranih sinova i kćeri židovskog naroda. Razjedinili su ih nacifašizam i komunizam, sada je došlo pravo vrijeme obnove povjerenja i prijateljstva. Preko stotinu Hrvata proglašeno je Pravednikom među narodima (Khassidey umot ha-olam) i nema među njima ateista i komunista, samo hrabri ljudi, katolici, svećenici (Dragutin Jesih, Stjepan Janković...), časne sestre poput Amadeje Pavlović, naš čuveni enciklopedist, Mate Ujević, glavni urednik „Hrvatske enciklopedije“, i da se nabraja.

Na inicijativu Moša Pijada komunisti su 1948. godine srušili sinagogu u Rijeci i na njeno mjesto podigli stambenu zgradu za oficire JNA! Kamena plastika sa srušene sinagoge poslužila je komunističkim moćnicima kao spolij (građevni materijal) za svoje vile. Dio spolija otišao je u Mili Josipoviću (stric bivšeg Predsjednika Ive Josipovića) u Istru, a dio u Zagreb, na poznatu adresu u Bakarićevu Jurjevsku.

>>"Ustaške zmije", nacionalizirani stanovi i život s antisemitskim stricem

Komunistički jugoslavenski Židovi, otac i sin Goldštajn, uz svesrdnu pomoć prekaljenog antihrvata, Stjepana Mesića, 2005. godine raskolili su Židovsku općinu u Zagrebu. Rezultat je još jedna židovka zajednica u Zagrebu, Bet Israel, na čijem je čelu odmah po raskolu bio ateist i komunistički ideolog Ivo Goldštajn, današnji veleposlanik RH u Francuskoj.

 

L. C.