Da su fašisti i komunisti drugovi po mnogočemu, jer zajedništvo su iskovali u prijeratnim (II. svjetski rat) kaznionicama i robijašnicama kraljevine Jugoslavije, uočljivo je i po njihovu jednako zločinačkom odnosu prema vjeri, religiji i svetištima.

Njihova prijeratna druženja, ilegalni rad, uhićenja i zajednička robijanja urodila su sličnim nasilničkim svjetonazorom te jednakim postupcima i metodama u mnogočemu, naročito kad su religije i njihove crkve u pitanju. Komunizam i nacifašizam su sustavno uobličena jednoumlja koja ne priznaje ništa i nikog osim sebe.

Takozvani komunistički antifašisti, u naravi okorjeli komunisti sovjetske ili samoupravljačke podvrste, toliko spominju rušenje sinagoge u Zagrebu 1941. godine po nalogu ustaških vlasti i na tome inzistiraju kao da je to jedinstven i neponovljiv slučaj rušenja svetišta u II. svjetkom ratu. Taj vandalski čin je svakako strašna sramota, kao i činjenica da suverena Republika Hrvatska u 25 godina svoje neovisnosti još nije obnovila/izgradila židovski hram na istome mjestu, vratila svoj dug i na taj se način u ime hrvatskog naroda ispričala Židovima, svojoj seniornoj kršćanskoj braći. Odavno bi se taj židovski hram već obnovio/izgradilo, jer bilo je dobronamjernih inicijativa i ljudi, da komunistički Židovi na čelu s ocem i sinom Goldštajnom neprestano ne opstruiraju obnovu zagrebačke sinagoge i prave razdor unutar židovske zajednice u Zagrebu. To je njihovo zaprisegnuto komunističko i antihrvatsko poslanje: deklarativni antifašizam i neprestana stigmatizacija Hrvata kao nacista i antisemita. Ono parkiralište na mjestu porušene sinagoge, za njih je još jedan dokaz hrvatskog antisemitizma.

Žalosna je istina da su otac i sin Goldštajn okorjeli komunisti i kao takvi antisemiti, uostalom kao i svi „pošteni“ komunisti. Potka Titova Pokreta nesvrstanih bio je arapski i muslimanski svijet, nikad diplomatske odnose Jugoslavija s Izraelom nije uspostavila. Otac i sin sustavni su protivnici svake vjere, osim vjere u Partiju, i rušitelji svega što pripada vjernicima. Zato Ministarstvo kulture mora naći sredstva i načina te otvoriti iskren dijalog s pravim predstavnicima židovskog naroda u Hrvatskoj, učiniti sve kako bi se na istome mjestu podignula sinagoga u Zagrebu. Novac neće biti problem, jer kad se proračunska davanja raznim antihrvatskim nevladinim udrugama i medijima preusmjere na državotvorne i časne projekte, poput obnove zagrebačke sinagoge, bit će dovoljno novaca za pristojno zdanje.

Sinagoga u Rijeci podignuta je 1903. godine u ulici Pomerio. Hram je prvo okrao pa namjerno zapalio Židov, 25.sječnja 1944. godine, David Cherbaz njemački doušnik. Neuspjelo, jer je pljusak božijom rukom zagasio požar i svetište nije izgorjelo! Međutim, odmah nakon paljevine njemačke su okupacione vlasti odnijele hramske dragocjenosti, opremu i regalije pa hram od tada više nije bio u funkciji.

>>Sinagogu u Rijeci uklonila je Titova "narodna vlast" krajem 1948. (Video)

Tako je hram dočekao 1948. godinu kad su komunističke vlasti po izravnoj želji i zapovijedi Moše Pijade, od „Saveza jevjerskih veroispovednih opština“ iz Beograda (Beograd Judenfrei) iznudili prodaju hrama državi Jugoslaviji, ali kao građevni materijal! Komunističke su glavešine u hramu vidjele dobar spolij za obnovu i nadogradnju svojih vila, Židov Moša Pijade želio im je malo pomoći. Tom je prigodom prodana i građevinska čestica na Pomeriju 31 gdje je ubrzo nakon rušenja podignuta stambena četverokatnica za oficire JNA?! Rušenje sinagoge izvelo je GP Primorje, inače pravi rasadnik provjerenih partijskih moćnika u Hrvatskom primorju.

Zanimljivo gdje je nakon rušenja svetišta odvezen i ugrađen taj građevinski materijal: najkvalitetniji dijelovi (kameni pragovi, stupovi, nadvoji, kovane ograde, drvene škrinje...) završili su na nekoliko „uglednih“ partijskih adresa, a dvije su adrese dobile najviše hramskog spolija. Prva je u Kašteliru, u Istri, kod „Mili“ Josipovića (pravim imenom Ratko), inače strica Iva Josipovića, bivšeg predsjednika Republike Hrvatske (2010. - 2015.). Onih nekoliko kamiona tada u Rijeci uskom i strmom cestom preko Učke vozilo je komade židovskog svetišta komunističkom moćniku na kućni prag u Kaštelir.

Ratko Josipović je u to doba bio šef zloglasne OZNA-e za zonu „A“ i zonu „B“. On pripada onim elitnim komunističkim hordama koje su iz Istre i Rijeke istjerale preko sto tisuća talijanskg (i hrvatskog) stanovništva kako bi se ratni plijen, Istra i Hrvatsko primorje, očistio od autoktonog stanovništva i svih koji dovoljno ne surađuju s komunističkim vlastim. U tom „čišćenju oslobođenih krajeva“ komunistički je režim bacio u fojbe (kraške jame) oko pet tisuća civila. „Mili“ Josipović je uz JNA generala Milana Bastu bio jedan od glavnih organizatora i izvršitelja takvog etničkog čišćenja u Istri. To su ti isti ljudi koji su 1991. izvršili agresiju na Hrvatsku i od potom se do dan danas svim sredstvima bore protiv hrvatske neovisnosti.

Drugo odredište vrijedne kamene plastike riječke sinagoge bila je adresa u Jurjevskoj, Bakarićeva kućna adresa.

Međutim sinagoga u Rijeci, u ulici Pomerio, nije od strane komunističkih vlasti jedino srušeno svetište. Već sljedeće godine (1949.) u studenom, eksplozijom je dignuta u zrak trobrodna zavjetna (župna) crkva Presvetog Otkupljenja na Mlaci (Rijeka) izgrađena 1942. u neoromaničkom stilu. Izlika za njeno rušenje bila je navodna izgradnja prometnice, raskrižija – zapravo ničeg – jer je i danas na toj lokaciji park, a svetištu nema ni traga. Ništa nisu pomogli apeli i nisu uslišeni vapaji svećenstva Vječeslavu Holjevcu, tada ministru u Ministarstvu novooslobođenih krajeva sa sjedištem u Voloskom (kraj Opatije), dinamit je bio njegov posljedni i konačni odgovor.

Spomenuto Ministarstvo „za ratni plijen“ (Rijeka, Zadar i Istra) bilo je zajedno s Radiom Rijekom, kao agitpropovskim centrom, smješteno u Voloskom, u središtu „novooslobođenih krajeva“ kako bi na licu mjesta komunističkom propagandom, nasiljem i dinamitom (kao u slučaju crkve na Mlaci) sređivalo probleme na terenu.

Sudbina i odredišta vrijednog crkvenog spolija zavjetne crkve na Mlaci su približno isti; završio je u Kašteliru i u Jurjevskoj na već poznatim adresama, isto tako malobrojnim kamionima put Istre i Zagreba, a onda su se komadi svetišta još godinama razvlačili i odnosili na moćne nacionalizacijom ugrabljene partijske adrese. Tako oskvrnutim kamenjem gradila se bolja budućnost čovječanstva i udomljivala partijska nomenklatura.

I sad se svjetska javnost zgraža nad divljaštvom i kulturocidom ISIL-a, a mediji izvještavaju kad god islamistički teroristi na Bliskom istoku i Iraku dignu u zrak drevne hramove i povijesne spomenike Starog svijeta. Sve je to viđeno u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj u puno većem obimu. Komunisti su porušili i zapalili stotine Božijih kuća, oni su ISIL-ovi učitelji ne samo u paljenju svetišta nego i po metodologiji ubijanja. Pojedinačne ISIL-ove likvidacije su neopisivo okrutne, ali to je još uvijek dječački nestašluk u usporedbi s masovnim likvidacijama u Teznu ili satanskoj prezrivost Hude jame. ISIL-ovi vojnici u okrutnosti i učinkovitosti ne mogu se uspoređivati s komunističkim egzekutorima masovnih ubojstava, njihovi učitelji komunisti, tzv. antifašisti u svemu su ih, nažalost, nadmašili.

 

I. Poropat