Nedavno je, 21. prosinca prošle godine, nakon duge i teške bolesti, u 77. godini u Zagrebu umro Petar Šarac, srednjoškolski profesor i progonjenik jugoslavenskoga komunističkog sustava, koji se kao čovjek, bez obzira na osobne poteškoće i policijske progone, ukupnim bićem odlučno suprotstavljao svim životnim nedaćama i uspravno hodio kroz čitav život. Pokopan je 23. prosinca 2015. u zagrebačkom groblju Miroševac.

Šarac je rođen  9. travnja 1939. u Radišićima, kao deveto dijete u oca Stanka i majke Božice r. Leko. Kad je imao dvije godine ostao je bez oca koji je   ubijen 13. travnja 1941. u Ljubuškom, kad je jugoslavenski vojni zrakoplov mitraljirao okupljeno pučanstvo ispred Kotarske zgrade dok su četnici napadali Čapljinu i okolna sela sa hrvatskim pučanstvom pri čemu su učinili velike zločine.   Tako je Petar vrlo rano osjetio gubitak oca i sve ono što slijedi kao posljedica gubitka roditelja i skrbnika. Svakako, život mu nije bio lagan već od djetinjstva. Osnovnu školu pohađao je u rodnom mjestu Radišićima, a nižu i višu opću gimnaziju završio je u Ljubuškom. Nakon završene gimnazije 1962. upisao se na Filozofski fakultet u Zagrebu na katedri za jugoslavenske jezike i književnost te studij filozofije. Diplomirao je 1969. godine. Radio je kao srednjoškolski profesor na gimnaziji u Đurđevcu (1970. – 1973.), u Čakovcu i u Školskom centru u Vrbovcu (1975. – 2000.). Uz prosvjetni rad surađivao je kao vanjski suradnik na znanstveno-stručnim programima Instituta za hrvatski jezik i sa Zavodom za književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Teški i mukotrpni život Šarca je pratio od djetinjstva, rastao je u neimaštini i općoj komunističkoj presiji, kao i većina hrvatske djece u Hercegovini. Nižu i višu gimnaziju pohađao je u Ljubuškom, pješačeći svaki dan od kuće do gimnazije desetak kilometara, i obratno. U vrijeme studija, uglavnom,    izdržavao se sam radeći preko student-servisa, obično kao noćni čuvar na nekom gradilištu „Novogradnje“ u Zagrebu i okolini. Njegova općina Ljubuški nije imala osjećaja za njega i   mnoge druge studente iz siromašnih obitelji, dok je stipendije, iako s ograničenim mogućnostima, dodjeljivala studentima izvan ljubuške općine, pa i izvan Bosne i Hercegovine. Družio se je s kolegama s Fakulteta, stanovao je u Studentskom domu „Sava“ u Odranskoj 20, savjesno je pratio predavanja na fakultetu, posjećivao je   književno-kulturne priredbe, obično je nedjeljom i blagdanima nazočio studentskoj misi u crkvi Srca Isusova u Palmotićevoj, hranio se u Studentskom centru, odnosno nastojao je živjeti životom većine ondašnjih sveučilištaraca koji su ozbiljno shvatili studij bez obzira na mnoge oskudice. Zanimali su ih nacionalni problemi, jer su i te kako i na sebi osjećali neravnopravan položaj Hrvata u jugoslavenskoj državnoj zajednici. Udba i Savez komunista kroz svoje sustave pratili su politička razmišljanja među studentima iz Bosne i Hercegovine na studiju u Zagrebu; poseban pripadnik Udbe iz Hercegovine kroz svoju suradničku mrežu pratio je studente Hercegovce, a svi članovi Saveza komunista bili su zaduženi pratiti studente nečlanove te nedemokratske organizacije o čemu je izvještavana Ideološka komisiju CK SK BiH. Na osnovi tih saznanja jugoslavenska politička i sigurnosna tijela odnosila su se prema pojedincima i skupinama, nekima se, kako bi im onemogućili studij, režirala krivnja i sudilo. I Šarca je, kao nacionalno svijesnog hrvatskog mladića, vrlo rano počela pratiti Udba; na njezinu udaru ozbiljnije se našao 1965. i 1975. godine.

Uvečer 8. Svibnja 1965. u Zagrebu, kad je komunistička vlast slavila   dvadesetu obljetnicu „oslobođenja“ grada (1945.), u organizaciji studenta građevinarstva Branimira Petenera, studenti Zagrebačkoga sveučilišta s nebodera na početku Ilice bacili su šapirografirane protujugoslavenske letke i iste noći razbacali letke oko nekih fakulteta, srednjih škola i studentskih domova u Zagrebu. Širenje letaka nastavljeno je i noću 2/3. lipnja. U traženju počinitelja tih radnji pripadnici   Udbe su uhitili mnoge studente, neke su čak kidnapirali i na nepoznatim mjestima držali ih tjednima i mučili. Tada je nekolicini studentskih skupina i suđeno. U jednoj takvoj skupini suđeno je i studentu Petru Šarcu.

Šarac je uhićen u 7 sati 21. lipnja 1965. u Studentskom domu u Odranskoj ulici. U sobu, u kojoj je stanovao s kolegama Vinkom Grubišićem i Nedjeljkom Teklićem, upalo je desetak udbaša, u trenutku kad je pošao u kupaonicu. „Sjećam se da je Pero uzeo ručnik preko ramena i četkicu za zube, na što mu je jedan to istrgnuo i bacio: 'Mi ćemo ti zube srediti'“, svjedoči tadašnji njegov kolega Grubišić. Nakon tri dana uobičajenog pritvora, Šarcu je istražni sudac mr. Zlatko Marković 23. lipnja, na prijedlog Okružnoga javnog tužiteljstva, rješenjem produžio pritvor za osamnaest dana, do 7 sati 12. srpnja 1965. Sumnjičilo ga se da je u svibnju mjesecu „u društvu svojih znanaca i prijatelja govorio o zapostavljanju Hrvatske u ekonomskom smislu u odnosu na ostale republike kao i isticao da se u Srbiji gradi više nego u Hrvatskoj“ te da je širio „letke sa neprijateljskom sadržinom“. Iako istražni sudac Marković u rješenju o produljenju pritvora navodi da je prijedlog opravdan, iz istoga rješenja je vidljivo  da je pritvorenik Šarac negirao da ima ikakvu vezu s autorima navedenih letaka i sudjelovanju u njihovu širenju te je odbijao “svaku mogućnost šovinističkih izjava“. Svoje kretanje od 1. do 20. svibnja i od 30. svibnja do 10. lipnja 1965. opravdao je pozivajući se na prof. dr. sc. Milana Ratkovića, Milu Dugandžića, Nedjeljka Teklića, Vinka Grubišića, Vinka Šarca, Petra Skoku, Vladu Perića, Andriju Perića, Ljubana Zorića, Ivana Gabelicu „i nekoga Arapovića“. To nije spriječilo istražnog suca Manu Trbojevića da, na prijedlog OJT-a Zagreb od 9. srpnja, 10. srpnja donese rješenje o otvaranju sudske istrage protiv Petra Šarca „jer je osnovano sumnjiv“ da je 1964. i 1965. radio na formiranju ilegalne skupine građana pod imenom „Hrvatski oslobodilački pokret“, sa zadatkom izdvajanja Hrvatske iz sastava jugoslavenske federacije, povezao se  „s ustaškom emigracijom u Zp. Njemačkoj“ te da je u isto vrijeme,   s neutvrđenim osobama, razgovarao kako je „Hrvatska unutar Jugoslavije ekonomski izrabljivana, da u Hrvatskoj Srbi potiskuju Hrvate“, da je podržavao pokušaj ustaške terorističke organizacije u Zap. Njemačkoj, koja je pokušala ubiti konzula Klarića, „te da je njegov kraj dao mnogo žrtava za ustaštvo i NDH“, čime je „pozivao na nasilnu promjenu Jugoslavije i time učinio krivično djelo protiv naroda i države“. Vijeće Okružnoga suda u Zagrebu, činili su ga suci Gjuro Caratan, kao predsjednik vijeća, te dr. Mihailo Petrović i Vladislav Gašparović, kao članova vijeća, 19. kolovoza uvažilo je prijedlog istražnog suca da treba saslušati još osoba i Šarcu je produžilo istražni zatvor „zaključno do 21. IX 1965. godine“. Pod istragom je bio do naprijed navedenog datuma, kad je otpušten iz zatvora i morao se svaki tjedan javljati u Udbu – Centar Zagreb, kako bi potvrdio da nije pobjegao u tuđinu. O tome je prijatelju Grubišiću pisao 24. srpnja 1966. iz rodnih Radišića: „Osmi semestar nisam uspio upisati, jer filozofiju nisam diplomirao, a i kako sam mogao kad sam cijelu zimu imao svakog tjedna duhovne vježbe te mi je vremena mnogo tamo otišlo. Lako za to da mi nije ostalo ispita još puna kapa i jaka, kako naši ljudi kažu. U planu mi je sve to završiti ove godine pa hoće li se taj plan ispuniti, to Bog sam zna.“

Skoro nakon tri mjeseca što je otpušten iz zatvora, 16. prosinca 1965., Okružno javno tužiteljstvo Zagreb je  podiglo optužnicu protiv Petra Šarca i Nedjeljka Teklića, zbog toga što su: „Od početka 1964. godine, školske godine, do lipnja mjeseca 1965. godine, na sastancima sa Nevistić Matom i drugima u međusobnim doticajima kao i u doticajima sa trećim licima širili lažne tvrdnje o tome, da je Hrvatska, a isto tako da su i Hrvati u Bosni i Hercegovini, unutar Jugoslavenske federacije ekonomski, nacionalno i politički potlačeni i zapostavljeni, da se Srbi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini sve više i više naseljavaju i uzimaju rukovodeće položaje, a Hrvati potiskuju i da Hrvati zbog toga moraju okupljanjem, organiziranjem, propagandom i drugim sredstvima, da se bore za odvajanje Hrvatske u granicama Drina, Dunav, Drava, od SFRJ“. Šarcu se posebno pripisivalo da je u razgovoru s Matom Nevistićem, Vinkom Grubišićem, Matom Grudašem (Dragašem – o. a.), Nedjeljkom Teklićem, Ivanom Gabelicom, Rudolfom Arapovićem i drugima, najčešće u Studentskom domu u Odranskoj 20 „govorio i tvrdio da se više investira u SR Srbiju nego li u SR Hrvatsku i u osiromašeni hrvatski dio Hercegovine, a naročito u izgradnji Beograda, ma da Zagreb najviše učestvuje, a i cijela Hrvatska u saveznom budžetu; u vezi atentata na konzula Klarića govorio da je taj atentat opravdan, pošto su ga izvršili emigranti iz blizine Ljubuškog – Hercegovci – koji pripadaju suprotnoj strani, jer vrše odmazde za žrtve, koje su oni izgubili u toku rata, da je u zapadnoj Njemačkoj jaka emigrantska emigracija i da može izvoditi takvu djelatnost, da pokaže svoje postojanje, zatim da je nepravilno riješeno nacionalno pitanje – jer da Hrvatskoj pripadaju područja unutar rijeka Drina – Dunav – Drava sa Bokom Kotorskom i sa cijelom Istrom, da su Hrvati a naročito oni u Bosni i Hercegovini zapostavljeni, da su ljudi iz Hrvatske, a i Hrvati iz Bosne i Hercegovine na nižim položajima a i nezaposleni iako su sposobniji, a Srbi da se useljavaju i zauzimlju sve važnije rukovodeće položaje, a da naročito Srbi stanovnici Hrvatske, Bosne i Hercegovine, a i tamošnji Muslimani uživaju povlastice na štetu Hrvata.“ U obrazloženju se navodi da su svi oni u međusobnim vezama širili neprijateljsku propagandu protiv državnog, privrednog i političkog uređenja SFRJ, „raspirivali nacionalnu mržnju između naroda Jugoslavije naročito između Srba i Hrvata nije potrebno ni posebno podvlačiti“. Navodi se da su okrivljeni dijelom priznali da su takve razgovore vodili, „ali da nisu imali namjeru širiti neprijateljsku propagandu i da ova izjašnjavanja nisu bila ozbiljna.“ Za Šarca se navodi da se branio kako je bio „indigniran“ što od svoje općine Ljubuški nije dobio stipendiju, iako je ispunjavao sve uvjete, a stipendiju su „dobili oni koji nisu bili iz toga kraja, naročito Crnogorci, pa da nisu ispunjavali uvjete za dobivanje stipendije“. Predloženo je da se pred Okružnim sudom Zagreb održi glavna rasprava na koju je trebalo pozvati svjedoke Ivana Gabelicu, Matu Nevistića i Rudolfa Arapovića, svi tada u istražnom zatvoru Okružnog suda Zagreb. Budući da nije bio u mogućnosti angažirati branitelja, 13. siječnja 1966. dodijeljen mu je branitelj po službenoj dužnosti – odvjetnik dr. Ante Mladineo.

Sudska rasprava održana je 4. travnja 1966. u Okružnom sudu Zagreb pred vijećem kojim je predsjedavao Emanuel Zavada. Sudsko je vijeće potvrdilo  sve ono što se u optužnici navelo kao krivnju Šarcu: da je „širio lažne tvrdnje o tome, da je Hrvatska, a isto tako da su Hrvati u BiH unutar jugoslavenske federacije zapostavljeni; da se Srbi u Hrvatskoj i BiH sve više i više naseljavaju i zauzimaju rukovodeće položaje, a Hrvati potiskuju... dakle, što je zlonamjerno i neistinito prikazivao društveno-političke prilike u zemlji, čime je počinio krivično djelo protiv naroda i države neprijateljskom propagandom iz. čl. 118 st. 1 KZ“. Osuđen je na kaznu zatvora 4 (četiri) mjeseca, od čega je već tri mjeseca odležao pod istragom, pod uvjetom na godinu dana. Činjenica da je dobio za ono vrijeme dosta blagu i malu kaznu za verbalni delikt, najbolje potvrđuje koliko su optužnica i presuda bile neosnovane.

U vrijeme izricanja mu presude bio je na četvrtoj godini studija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Ali, razne životne poteškoće i udbaši, koji su ga obično pozivali na „informativni razgovor“ kad je trebao izići na ispit, pridonijele su da nije diplomirao 1966., kako je planirao, nego tek 1969. godine. Sljedeće godine zaposlio se u gimnaziji u Đurđevcu, gdje je svojom aktivnošću skrenuo na sebe pozornost društveno-političkih organizacija i Udbe. Optuživalo ga se da je osnovao Maticu hrvatsku u Đurđevcu i da ima negativan utjecaj na učenike. Budući da su ga učenici rado prihvaćali, postojala je opasnost zatvaranje njega i nekih učenika. Da bi to izbjegao i spasio učenike, godine 1973. napustio je rad u gimnaziji i vratio se u Zagreb. Jedno vrijeme radio je na zamjeni u Srednjoškolskom centru u Čakovcu, a u jesen 1975. dobio je posao u Školskom centru u Vrbovcu.

Jugoslavenske sigurnosne službe nisu Petra Šarca ostavljale na miru i dalje su ga pratile, pritvorile 1975. i pokrenule istragu protiv njega. Kada je 1975. u Zagrebu, u vrijeme Titova posjeta Zagrebačkom velesajmu, 17. rujna, nakon izrežirane nekakve eksplozije kraj Kreditne banke u Miramarskoj ulici, pokrenuta hajka na sve sumnjive. I Šarac je, tada profesor književnosti u Školskom centru u Vrbovcu, točno mjesec dana nakon eksplozije, 17. listopada, uhićen i određen mu je pritvor pod sumnjom da je „izvršio kriv. djelo iz čl. 111 st. 2 KZ-a.“ Istražni sudac Igor Baranović je 20. listopada 1975. donio rješenje o daljem Šarčevu pritvoru koji „može trajati najviše mjesec danas“. Dva dana kasnije, 30. listopada, istražni sudac Branko Sarapa pokrenuo je istragu protiv Stjepana Tureka i Petra Šarca, s obrazloženjem da su 1974. „postali članovima ustaške terorističke organizacije formirane u inozemstvu radi vršenja sabotaža i terorizma... organizirali u zemlji ilegalnu terorističku grupu zv. 'Hrvatski revolucionarni pokret' te vršili pripreme za izvođenje sabotažnih i diverzionih akcija“. Iako su oba okrivljena negirali i odbacivali sumnje da su počinili kazneno djelo koje im se pripisuje, oni su i dalje zadržani u pritvoru. Vijeće Okružnog suda u Zagrebu pod predsjedanjem Mihajla Bojanića je 14. studenoga Tureku i Šarcu produžilo „pritvor u daljnjem od 2 (dva) mjeseca, tako da po ovom rješenju produženi pritvor imenovanima može trajati zaključno do 17. siječnja 1976. godine“. Vrhovni sud Hrvatske je 13. siječnja 1976. Tureku i Šarcu u istrazi produžio pritvor, koji „može trajati najduže do 17. veljače 1976. godine“. Mjesec dana kasnije, 16. veljače 1976., bez obzira na proizvoljne i bez osnove optužbe o terorizmu, istražni sudac Okružnog suda Zagreb Branko Sarapa obustavio je istragu protiv Želimira Čizmića, Balde Dobrašina, Roka Domića, Ljubomira Antića, Emilije Pleša i Petra Šarca, jer je OJT Zagreb, u nedostatku dokaza, odustao od dalje istrage. Dan ranije Šarac je pušten iz pritvora. Mjesec dana kasnije, 23. ožujka, budući da se „radi o hitnoj mjeri koju treba poduzeti u javnom interesu“, u skladu s važećim propisima, oduzeta mu je putovnica.

Šarac je imao problema i na radnom mjestu. Zbor radnih ljudi Srednjoškolskog centra Vrbovec, na prijedlog direktora Nedjeljka Bilanovića, 13. rujna 1976., usvojio je odluku o prestanku radnog odnosa Petru Šarcu, zato što je zatajio da je 1965. bio uvjetno   kažnjen zbog djela „protiv naroda i države“. Protiv takve odluke, u skladu sa svojim pravima i u navedenom roku, Šarac je podnio zahtjev za zaštitu prava radnika i preispitivanje navedene odluke, jer uvjetna kazna se briše ako u određenom roku nije učinjeno neko novo kazneno djelo. Taj zahtjev Zbor radnika je razmatrao 7. listopada 1976. i također ga odbacio kao neosnovana. Imao je pravo tražiti zaštitu svojih prava na Općinskom sudu Vrbovec u roku od 30 (trideset) dana. Šarac je u zadanom roku podnio zahtjev Općinskom sudu Vrbovec do 7. studenoga 1976. , a taj je sud njegov zahtjev razmatrao tek 13. srpnja 1977. i odbacio ga kao neosnovana. Na takvu osudu, u skladu sa zakonom, uputio je žalbu Okružnom sudu Zagreb u roku od 8 (osam) dana. Vijeće Okružnog suda Zagreb, pod predsjedanjem dr. Dragutina Kalčića, kao sud drugoga stupnja, Šarčevu je žalbu razmatrao nakon deset mjeseci, tek 30. svibnja 1978., preinačio presudu Općinskoga suda Vrbovec i poništio nezakonitu odluku Zbora radnika Srednjoškolskog centra Vrbovec. U skladu s tom odlukom tuženi je Srednjoškolski centar Vrbovec bio dužan tužitelja vratiti na poslove na kojima je radio „prije donošenja pobijane odluke u roku od 8 dana pod prijetnjom izvršenja“, jer „nije niti bio dužan prilikom zasnivanja radnog odnosa sa tuženim davati podatke o svojoj kažnjivosti a pogotovo što je odluka o izrečenoj mu uvjetnoj kazni prije toga već bila i brisana“. Tada je Šarac vraćen na posao u Srednjoškolskom centru Vrbovec i u toj prosvjetnoj ustanovi radio je do odlaska u mirovinu 2000. godine.

Šarac je, kao visoko obrazovani čovjek, pokazao zanimanje i za znanstveno-stručni rad.

Kao suradnik Zavoda za književnost 1978. godine priredio je bibliografije “Croatica u godini 1972., članci, studije i rasprave o hrvatskoj književnosti u jugoslavenskim časopisima“, Zagreb, 1978. i „Hrvatska književnost u godini 1977. (bibliografski pregled)“, knj. V., sv. 21, Zagreb, 1979. Surađujući s Institutom za hrvatski jezik radio je kao lektor-prevoditelj JUS-ova na hrvatski jezik za potrebe Savezne skupštine, a radio je i na skupljanju građe za Rječnik Gradišćanskih Hrvata. Lektorirao je znanstvene časopise „Strojarstvo“ i „Pomorsko pravo“ do 1990-ih godina. Obavljao je i korekture knjiga, kako bi se prehranio u vrijeme kad je ostajao bez posla u teškim političkim prilikama kroz koje je prolazio. Godine 1992. priredio je knjigu rasprava i članaka „Hrvatsko podrijetlo bosansko-hercegovačkih muslimana“ i reprint-izdanje „Istočno pitanje“ dr. Ante Starčevića. Za „Hrvatsku hercegovačku zajednicu 'Herceg-Stjepan'“ priredio je dvije monografije s istoimenim nazivom: „Hrvatska hercegovačka zajednica 'Herceg-Stjepan'“, Zagreb, 1992. i 1994. Nakon umirovljenja 2000., istraživao je genealogiju plemena Šarac u Radišićima (u rukopisu) i sa sinovcem dipl. pravnikom Stankom Šarcem priredio je monografiju „Radišići“, objavljena 2011. u Zagrebu.

Prof. Petar Šarac je vrlo rano osjetio sve teškoće života, često je pobolijevao, ali nije se predavao i uvijek je tražio rješenje u strpljivosti i radu. Iznad svega resila ga je jednostavnost i čovječnost. U svemu mu je pomagala supruga Marijana s kojom je živio u skladnom braku u kome su imali sina Mislava, danas odvjetnika i obiteljskog čovjeka.

 

Anđelko Mijatović / Zatvorenik

Share
0