Iako je službena Hrvatska dostojanstveno obilježila dan žrtava jasenovačkog logora, istrošena jugokomunistička gerijatrija u Hrvatskoj s notornim Mesićem na čelu, iskoristila je žrtve za svoje političke egzibicije i manipulacije, te održala svoj poseban skup, u kojemu se „tradicionalno cipelarilo po hrvatskoj državi.

Zapravo, ima li smisla trošiti riječi na Mesića. Kao što je svojedobno Josip Manolić opravdavao Mesićeve „ustaške“ govore u Australiji, da su oni samo taktika, postavlja se pitanje nisu li i sadašnji Mesićevi govori samo taktika. Jer za mentalne komuniste pojam „istina“ je nepoznanica, postoji samo taktika i cilj koji opravdava svako sredstvo.

Sve u svemu u razmaku od svega nekoliko dana u mjesecu travnju u Jasenovcu su održane su čak tri komemoracije. Nasuprot tome, nitko ne zna kada se održava i održava li se uopće komemoracija žrtavama zloglasnih srpskih nacističkih logora Sajmište i Banjica.

I dok je u slučaju Jasenovac riječ o kasičnom i sramotnom manipuliranju žrtvama u političke svrhe, a kako bi se stigmatizirao hrvatski narod i svaka hrvatska država, u slučaju Sajmište i Banjica riječ je o klasičnom prešućivanju i negiranju holokausta u Srbiji.

Revni „hrvatski“ jugokomnisti koji su se kamuflirali u „antifašiste“, međutim, nikad ni jednom riječi nisu prosvjedovali protiv prešućivanja holokausta u Srbiji, iako je nacistička Srbija bila jedan od navjernijih saveznika Trećega Reicha, te bila najtemeljitija u istrjebljivanju Židova. Za razliku od Hrvatske, u Srbiji ne samo da se ne preuveličava broj žrtvava nacističkih logora, nego se žrtve prešućuju, ili se u cijelosti pripisuju samo Nijemcima. Međutim činjenice govore da je nacistička Srbija vrlo aktivno sudjelovala u istrjebljenju Židova.

Ljubica Štefan, hrvatska povjesničarka, dobitnica izraelskogapriznanja Pravednik među narodima, u svojemu radu Antisemitizam u Srbiji za vrijeme Drugog svjetskog rata između ostaloga piše: „Srbija do danas nosi aureolu herojske, iako male, zemlje - mučenice koja je u Drugom svjetskom ratu dala navodno veliki doprinos borbi i pobjedi antihitlerovske koalicije kao jedna od njenih članica. To je potpuna neistina. Srbija nije bila nesretna okupirana zemlja izložena njemačkom teroru. Ona je bila cijelo vrijeme rata najvjernija saveznica Trećeg Reicha na teritoriju Europe pod njegovom dominacijom (…)

Srbija je u Drugom svjetskom ratu bila prava drzava. Imala je vladu, organizirana ministarstva, samostalnu vlast u gradovima i selima, svoju vojsku naoružanu od Nijemaca i to: Nedićevu Srpsku drzavnu strazu i Srpsku gardu, elitni Ljotićev Srpski dobrovoljački korpus, Srpsku graničnu strazu, Srpsku poljsku (seosku) stražu, kao i mnogobrojne četničke postrojbe. U okviru Ministarstva unutarnjih dela bila je brojna po sastavu i vrlo dobro organizirana i osposobljena srpska policija, sa svojim mnogobrojnim zatvorima, kao i carinska služba pa i specijalne policijske škole.“

O povijesno ukorijenjenom srpskom antisemitizmu Ljubica Štefan iznosi zastrašujuće činjenice:

„Uoči Drugog svjetskog rata u Srbiji je bujao i razbuktavao se antisemitizam, pri čemu su glavni generator bili fašistička stranka “Zbor” Dimitrija Ljotića i visoki crkveni velikodostojnici, kao i crkveni tisak. Ljotić je huškao srpsko pučanstvo ovakvim izjavama i pisanjem: 'Eksploziv u srcu svome Jevreji upotrebljavaju za hrišćanska društva da ih razore i u propast bace. U svim domenima ljudskog života oseća se razorna delatnost jevrejskog duha'. Pa onda ovo: 'Jevrejstvo pojavljuje se kao jedna drustvena i nacionalna opasnost, koje se treba što pre oslobadjati'. Uzor i ideal za Ljotića bio je vođa Trećeg Reicha i veličao ga je ovako: 'Hitler je oruđe promisla Božjeg. Ali oruđe koje se više zaustaviti ne može do potpunog ispunjenja postavljenog mu zadatka' Veliki broj pravoslavnih svecenika bili su vrlo aktivni clanovi 'Zbora'. Najistaknutiji medju njima bio je glavni ideolog pravoslavlja i antisemitizma u srpskoj crkvi episkop Nikolaj Velimirović, koji je vec 1934. godine dobio od Hitlera odličje. Vjerojatno u znak zahvalnosti on je 1935. u svojoj knjizici o sv. Savi pisao: 'Mora se odati postovanje sadašnjem nemačkom Vođi, koji je u XX. veku došao na ideju Svetog Save i kao laik poduzeo u svom narodu posao koji prilici jedino svetitelju, geniju i heroju'. Nekoliko godina kasnije - 1939. - on javno propovijeda rasizam: 'Mi smo ljudi arijevske rase, kojoj je sudba dodelila počasnu ulogu... da plemena slabije rase i niže vere ne bi...'. U 'Glasniku Srpske pravoslavne Patrijaršije' nisu bili rijetki slučajevi ovakvog pisanja o Židovima: 'Jevreji su neprijatlej lukav kao zmija i opasan'. U tom listu objavljene su i ove izjave ondašnjeg patrijarha Varnave, dane njemačkim novinama 1937. godine: 'Fuhrer vodi borbu koja služi na korist celom čovečanstvu', 'Bog je poslao nemačkom narodu jednog dalekovidnog Führera. Mi verujemo njegovoj iskrenoj reči".

Sva ta aukumuilirana mržnja prema židovskom narodu u nacističkoj Srbiji dovela je do njegovoga brutalno učinkovitog i potpunog istrjebljenja Židova u Srbiji. Lj. Štefan o tome piše:

„Zahvaljujuci zdušnoj suradnji svih srpskih vlasti i policije s Nijemcima, esesovac Harald Turner vec je sredinom 1942. godine izvijestio: 'Srbija (je) zemlja u kojoj je pitanje Zidova i Cigana riješeno'… Šef njemačke službe sigurnosti u Srbiji A. Schafer pohvalio se: 'Beograd - jedini veći grad Europe očišćen od Židova, postao je ‘Judenfrei’. Podsjetimo na povijesnu činjenicu: neslavno prvo mjesto u Europi u genocidu nad Židovima Srbija je zauzela samo tri mjeseca poslije sastanka Reinharda Heydricha, šefa njemačke službe sigurnosti, Heinricha Mullera, šefa Gestapoa i Adolfa Eichmanna, šefa specijalnog odjela za Židove, odrzanog 20. siječnja 1942. godine na jezeru Wansee kraj Berlina, kada je donijeta odluka da se (tek!) pristupi ”konačnom rješenju židovskog pitanja". Naime, posljednji Židovi u logoru Sajmiste ubijeni su već koncem travnja-pocetkom svibnja te godine...“

Osim Ljubice Štefan o antisemitzmu u Srbiji, o holokaustu i užasnim zločinima počinjenim u zloglasnim srpskim nacističkim logorima u Srbiji pisao je i Philip J. Cohen u svojoj knjizi: „Tajni rat Srbije.“ Knjiga je pokrijepljena dokumentiranim navodima iz kojih se iščitava kontinuitet ekspanzionističke velikosrpske polike, u kojoj je antisemitizam bio njegova trajna konstanta.

I na kraju da ponovimo pitanje na koje nismo našli odgovor: Kada se održava i održava li se uopće komemoracija žrtavama zloglasnih srpskih nacističkih logora Sajmište i Banjica?

To pitanje nitko u Srbiji ne postavlja. To pitanje ne postavljaju ni „hrvatski“ isluženi političari jugokomniskičke provenijencije. Zapravo, njih uopće nije briga za bilo čije žrtve, pa tako ni za Židove koji su stradali u holokaustu. Njih zanimaju samo njihove sinekure i vlast, koju u Hrvatskoj mogu održati jedino tako da uvijek iznova pljuju po svojoj zemlji, da je uvijek iznova drže ucijenjenom, kako bi se pred stvarnom ili imaginarnim gospodarima pokazali kao zaslužni gubernatori ponižene Hrvatske.

Usput: je li itko od srbijanski političara otišao u Kneset i ispričao sam za holokaust u Srbiji? Je li itko od njih upozorio da u Srbiji i dalje vreba antisemitska i četnička zmija, koja prešućuje holokaust zbog kojega je Srbija zadobila „prestižno“ nacističko priznanje - 'Judenfrei'? Ah, pa zašto bi se ispričavali, kad su u Srbiji na vlasti deklarirani četnici i četničke vojvode. To dežurnim „antifašistima“ u Hrvatskoj također nikada nije zasmetalo.

 

Mato Kros