Povjerovavši u vlastitu karizmatičnost, Predsjednica Republike Hrvatske, Kolinda Grabar Kitarović, obratila se svekolikom hrvatskom narodu dramatičnom izjavom, gotovo objavom i – ostala živa.

Sâma je iz svoje naglasila poantu svoje „poslanice“ izjavivši da „...moderna Hrvatska država počiva na pomirbi djece ustaša i partizana“, tako da bi to mogao biti i naziv epistole: „Moderna Hrvatska“.

Izuzetno ambiciozna i jednako tako nespretna i nepismena izjava, jer što je s domobranima? Nisu li upravo domobrani antipod partizanima, a ustaše antipod komunistima – ili su to sad neke nove lekcije iz Goldštajni&Jakovina agitpropovske kuhinje? Ali ustaše i komunisti su antipodi tek od 21. lipnja 1941. godine, kad je Njemačkim napadom na SSSR raskinut sporazum Ribentrop – Molotov, odnosno razvrgnuto zajedništvo nacifašista i boljševika-komunista?

Nego, draga naša Predsjednice, tko su danas ustaše u Hrvatskoj i gdje to vidite fašizam u Hrvatskoj: je li to osobno iskustvo ili su to došaptavanja Vaših savjetnika, nije vrag da se informirate iz medija? Dosta sam stariji od Predsjednice i nisam nikad upoznao niti jednog ustašu, svi su prije mog rođenja „fizlikovani“, ne samo oni nego njihova djeca, rođaci... I tko su onda djeca ustaša (možda Drago Pilsel?), kakvu to vidljivu stigmu oni na sebi nose i kako ih to Predsjednica prepoznaje i razlikuje? Ja ne uočavam ni jednog. Nema ustaša u Hrvatskoj. Ali zato komunista ima u velikom i sve većem broju; broj članova SUBNOR-a raste i kako to objasniti kad je 2. Svjetski rat završen prije 71 godinu?! Jesu li to GM komunisti ili je tajna u kloniranju „komunističkog gena“? Hrvatska nema ustaških simbola, ali je krcata komunističkih, usprkos deklaraciji Europske komisije o osudi svih totalitarističkih zločina. Zašto tolerirate komunističke simbole pod kojima su ubijene stotine tisuća Hrvata, ako su hrvatski „antifašisti“ nakaradno selektivni, zašto vi s njima u diple?

U Lijepoj našoj žive samo državotvorni Hrvati, oni što RH smatraju svojom Domovinom i zato su odratovali Domovinski rat, pobijedili u tom ratu; i tzv. antifašisti, zapravo nikad nestali komunisti raznih „fela i boja“, uglavnom kokardaši.

Hrvatska nije podijeljena između partizana i ustaša, već je podjela između hrvatskih domoljuba i onih što oplakuju Jugoslaviju i mrze samostalnu i suverenu RH, a eventualno bi mogli prihvatiti Socijalističku Republiku Hrvatsku i sa zadovoljstvom nas vratili u razdoblje krvoločnog poraća nakon 1945. ili u godine nakon Hrvatskog proljeća. Podjelu su započeli tzv. reformirani komunisti kad su vidjeli da se mlada hrvatska država ukorijenila i postala suverena i međunarodno priznata država.

Draga naša Predsjednice, hrvatski antifašizam je drugo ime za jugokomunizam i agresiju na Hrvatsku, kako onu 1945., tako i onu 1991. godine, i zato mi ne možemo slaviti nikakve svibanjske proslave pobjede s drugim demokratskim zemljama svijeta i Europe, pobjednicama nad nacifašizmom. Jer mi smo nacifašizam zamijenili za isto i još veće zlo komunizma. Hrvatska je 1945. oslobođena od nacifašizma i odmah okupirana od komunizma, i tu se nema što slaviti. Pogledajte kako danas, sedamdeset godina nakon 2. Svjetskog rata izgledaju unutarpartijske čistke; da smo u SRH Baldasar i drugovi sami bi sebi kopali neobilježene i nikad pronađene grobove.

Ovaj antifašizam što se valja i viče po hrvatskim ulicama, njegovo ustrajno etiketiranje Hrvata genocidnim fašistima, samo je bio i ostao alibi za komunističke pokolje Hrvata od Bleiburga preko slovenskih stratišta do Križnog puta. To je zlo koje je u poraću pobilo više stotina tisuća Hrvata, Talijana i Nijemaca i baš nitko od „antifašista“ nije za to odgovarao. Zar Vam kao Predsjednici RH nije palo na pamet da na mjestima velikih hrvatskih stratišta u Sloveniji inicirate podizanje kosturnica ili da se makar kosti nevinih civila i ratnih zarobljenika iz Tezna, Kočevskog Roga, Hude Jame, Macelja... premjeste u zajedničku grobnicu/kostrurnicu, u njihovu domovinu Hrvatsku? Ovako je više Hrvata pokopano u Sloveniji nego u Domovini.

Koliko je tzv. antifašista osuđeno zbog tih komunističkih zločina u Hrvatskoj i što ste kao predsjednica poduzeli da se konačno pokrene taj proces? Jer zločin ne zastarijeva! Micanje Titine biste s Pantovčaka je gesta, ali nije osobni čin i nije dovršen posao. Posao je učiniti sve da se istinom progovori o teškim jugokomunističkim zločinima nad Hrvatima, Nijemcima i Talijanima, za to imate ovlasti, to su Vaše dužnosti, zato ste izabrani. I ni za koga ne okrećite leđa hrvatskom državotvorstvu u ime nekakvih „viših“ međunarodnih interesa i nemojte tezgariti s hrvatskim ponosom i povijesnom istinom; izgubit ćete povjerenje ljudi koji su vas izabrali – upravo državotvornih Hrvata, a nikakvih ustaša. S druge strane „antifašisti“ vas ionako neće nikad prihvatiti, nikad za Vas glasati, koliko god im se kompromiserstvom dodvoravali. Nema traženog političkog centra, nigdje više u Europi, pa ni u Hrvatskoj. To je politički eufemizam za krpanje političke istine i politikantsko oklijevanje.

Trgnite se, draga Predsjednice i smanjite doživljaj soljenja širokim zamasima sveznanja, nego čuvajte dostojanstvo povjerene Van dužnosti i još uvijek velike ovlasti; ne slušajte gore od sebe i svoj mandat ne podvrgavajte sljedećem mandatu, imate važnijega posla. Mandatima se ne postaje državnik, to se postaje po svojim djelima. I ne slinite isti pisak svojih prethodnika, Mesića i Josipovića, isti će vas herpes antihvatstva unakaziti i obilježiti. Domovinski rat nije ni približno svršen, provala komunističkog barbarstva ovaj put ide iznutra, pa budite dostojanstven nasljednik prvog hrvatskog predsjednika, Franje Tuđmana, uvijek na braniku Domovine, a ne novoga mandata.

 

L. C.

Share
0