Političko-društvene sastavnice velike koalicije, najavljene od djela medija, Mosta, Živog zida i drugih "kibicera", nisu sačinjene samo od te dvije najveće stranke – pardon HDZ je politička stranka, a SDP je „Socijal Demokratska Partija“.

Promatrajući situaciju oko ove teme nameće se zaključak kako upravo tu ima dosta angažiranih smutljivaca i kibicera. Receptura za alkemiju „velike koalicije“ je nepotpuna ako se ne opišu i ne stave u kontekst tzv. trećeputaši, koji ne biraju sredstva tražeći poziciju za sebe, duopol regionalnih autonomaša iz Istre i Slavonije, kao i katastrofalna uloga Pupovčeve manjine u političkom životu Hrvatske, što onda vodi prema tzv. tripartitnoj vladi.

Taj famozni i dugo pronovirani  „treći put“ – bilo da govorimo o trenutno medijski atraktivnom MOST-u, nekadašnjim savjetnicima Aleksandra Vasiljevića koji su pojačali projekt Sinčićevog Živog zida, darkerskom Orah-u, Bandićevoj listi sa Čačićem, Baldasarom i Nensi Tireli ili još marginalnijim političkim strančicama – u najvećoj je mjeri nastao od "otpadaka" SDP-a i kreiran je u agitpropovskom laboratoriju ostataka boljševičke lijevice. Većina njih je puka izmišljotina prefarbana šarenim bojama lažne demokracije; vrlo potrošiva, jednokratna partijska roba i njena politička služinčad.

Mostov scenarij tripartitne vlade

Osobito je u ovom slučaju zanimljiv MOST, dokazao destruktivni element na hrvatskoj političkoj sceni, koji ima za cilj paralizirati politički sustav a sve kako bi sebe zadržali u poziciji ključnog političkog aktera. Prozivajući SDP i HDZ za navodno formiranje velike koalicije, Most zapravo pokušava kompromitiranjem svojih političkih takmaca ojačati svoje pozicije i (p)ostati faktor bez kojeg se ne može formirati buduća Vlada.

Prisjetimo li se scenarija nakon prošlih parlamentarnih izbora onda je sasvim očito da će i nakon predstojećih prijevremenih izbora opcija Mosta biti tripartitna vlada sa SDP-om i HDZ-om, koju je koncem prošle godine HDZ glatko odbio. Nema nikakvih dvojbi da tzv. velika koalicija, kao i tripartitna vlada, pogoduju isključivo SDP-u i HNS-u. U tom slučaju, naime, nema lustracije, nema zahtjeva za otvaranjem arhiva SKH, nema istraga o jugoslavenskom državnom teroru i ubojstava hrvatskih emigranata, nema zadiranja u izvlačenje milijardi dolara godišnje preko UDB-a i KOS-a, kao ni istraga o netransparentnim aktivnostima Zorana Milanovića i njegovih ministara u četverogodišnjem mandatu.

Most-u u takvom naumu pomažu mediji i PR agencije koje u tome vide svoj osobni interes kao i interese svojih oglašivača koji strahuju od istraga tijekova novca u posljednjih nekoliko desetljeća.

Domoljubni trećeputaši

Nešto slično imamo i s druge strane. Projekti strančica poput DC-a, Hridi ili Hrvatske zore tek su grupice ogorčenih očajnika, predvođene lukavim premazancima povrijeđenih taština kojima jednako odgovara koncept domoljublja, "trećeg puta" ali i tzv. velike koalicije. Odgovara im u biti sve ono što njima osobno daje političku i svaku drugu moć.

U kontekstu parlamentarnih ili lokalnih izbora, i „treći put“ i desničarski otpadnici predstavljaju skup političkih anarhista i gubitnika, među kojima ima i kliničkih slučajeva, za koje glasuju njima posve slični: razočarani samoupravljači koji su uvjereni da ih je pokrao HDZ i u dobroj mjeri razočarala partijska socijaldemokracija. Takvi su sami sebe uvjerili da je prije bilo bolje, da se bolje živjelo, da su svi imali sve, da su nekad bili mlađi i jednako perspektivni Titovi samoupravljači.

„Treći put“ je projekt ujedinjenih očajnika i graničnih slučajeva političke suvislosti pod mentorstvom ostataka boljševičkih struktura. Nisu li Petrina, Sinčić, Holy ili nekadašnji vojni tužitelj JNA Juro Martinović dovoljan materijalni dokaz toj tvrdnji?

Živahnim ostacima boljševičkih struktura, kao i antihrvatskoj političkoj opciji na čelu sa SDP-om životno je važno da svi ti „treći“ glasovi nekim razlogom ne idu državotvornim, prohrvatskim strankama i to je po prilici podrijetlo ideologije i politički smisao svih oblika „trećeg puta“, što je u biti nastavak ranijih autonomaških projekata u Istri, Dalmaciji i Slavoniji.

U tom kontekstu, osobito je zanimljiv autonomaški projekt IDS-a koji je, za razliku od neuspješnih pokušaja u Dalmaciji, u Istri uspio zaživjeti. U svim političkim gužvama ta autonomaška strančica pokušava za sebe izboriti što samostalniji status unutar Hrvatske, a krajnji je cilj nekakva Istra-država. Svi ti pokušaji i najave svakako su bez prave i pravne osnove, ali protuustavni su svakako, jer i Istarska himna u svom refrenu jasno kaže: „Istro mila, Istro draga, dome roda hrvatskog“. Dakle „hrvatskog roda“, a ne slavenskog i nikakve srpsko-srbijanske ambicije to ne mogu promijeniti, koliko god pokušavali zavesti slabo nacionalno svjesne Istrijane.

Pupovčevi ciljevi

Većim djelom srpska je manjina u Hrvatskoj protiv bilo kakve ideje hrvatske države. Manji dio srpske manjine prihvatio je Hrvatsku kao svoju domovinu, borio se za nju u Domovinskom ratu i prava je šteta da hrvatska država, sve njene vlade, nisu s takvima uspostavila politički dijalog, nego su zbog politikanstva zaplesale s likovima poput Milorada Pupovca, Vojislava Stanimirovića i sličnim braniteljima „srpske nejači od ustaškog noža“. Srbija i Srbijanci nisu i neće nikada prihvatiti samostalnu i suverenu hrvatsku državu. Za njih je Hrvatska, bila i ostala, Karađorđević-Pašićev ratni plijen iz I. svjetskog rata, potvrđen Broz-Rankovićevim revolucionarnim projektom iz II. svjetskog rata. Oni su se prema Hrvatskoj sukladno tim činjenicama i ponašali – kao prema svojoj koloniji, dominionu ili kako im se htjelo, ali nikad korektno. Srbo-srbijanci su toliko bili (i ostali) bahati da su u komunističkoj Hrvatskoj, sebe kao konstituitivni narod(!!!) ugradili u Ustav Socijalističke Republike Hrvatske, što je vodilo i legalnoj i legitimnoj aneksiji Hrvatske.

Svojevrsnom političkom neredu u Republici Hrvatskoj, svakako pridonose i mediji, koji nisu ni neovisni, a još manje profesonalni. Uvijek su sluge istih onih političkih struktura kojima su služili u vrijeme Titove Jugoslavje, i na njihovu političku neutralnost ne treba uopće računati.

I „treći put“, i istrijanski autonomaši, i Pupovčevi manjinci, i mediji, svi oni su u funkciji restauracije komunizma i preoblikovanja Republike Hrvatske u Socijalističku Republiku Hrvatsku, a potom pod izlikom balkanskih integracija i pod političko okrilje Beograda. Nositelj posla je, naravno, SDP i ostaci boljševičkog sustava znanog kao YUTA, odnosno iznimno moćna elitna partijska nomenklatura s velikim kapitalom pokradenim od pouzdanika UDBA-e i KOS-a, a potom „zaštekanim“ na tajnim računima u uglednim inozemnim bankama. U zapadnoj Europi, naravno!

Domovinski rat, ratnim djelovanjem je dobiven i završen, ali Hrvatska još nije slobodna. Iz Hrvatske intezivnije nego ikad iseljava hrvatska mladost i tako ustupa teritorij srpskoj manjini u Hrvatskoj koja se od Hrvatske ne miče nego lažnim prebivalištem isisava proračunska sredstva i jača „srpsku krvnu sliku“ u Hrvatskoj. Poglavito na području istočne Slavonije, Baranje, Like, Banije i Korduna.

Milanovićevi ciljevi

Nekadašnji SKH prerušen u SDP dvaput je formirao vladu i dao dva predsjednika države u ukupnom trajanju mandata od 15 godina. Ta razdoblja intenzivne indoktrinacije socijalističkim samoupravljanjem i jugoslavenstvom, te restauracije komunizma pod firmom detuđmanizacije stvorili su poticaj i preduvijete za vraćanje Hrvatske u korito komunističke diktature i u bratski zagrljaj prekodrinskih kolonizatora.

Kad Zoran Milanović, neupitan i bez povoda, na javnoj televiziji u sučeljavanju sa svojim političkim protivnikom naglas izgovori: „Ja sam Hrvat“, onda to nešto ne štima. To znači da krije nešto na tu temu, možda opravdava i kombinira, ali je sigurno neiskren. Zoran Milanović je anacionalna osoba, dokazano borac za Socijalističku Republiku Hrvatsku i vodeću ulogu SKH/SDP.

Milanović je Hrvat onoliko koliko mu u datom trenutku to odgovara, koliko mu to dozvoljava njegova politička komesarka Vesna Pusić. Iz njegovih političkih poteza i izjava vidljivo je da je klaun, lažov i lupetalo, jer je procijenio da će mu to donijeti više političke koristi nego istina koju je prinuđen skrivati od svojih birača.

 

Mila Marušić

Share
0