Najživopisniji i vrlo glagoljivi saborski zastupnik novog saziva Hrvatskog sabora svakako je Ivan Pernar iz Živoga Zida. Iako ga mediji proglašavaju klaunom i neozbiljnim populistom, što nije posve neopravdano, zanimljivo je što mu se uopće pridaje tolika medijska pažnja.

S druge strane, svatko tko je predmet poruge jugoslavenskih dnevnih listova i novina, odmah bi trebao postati zanimljiv onim rijetkim ljudima koji rade u hrvatsku korist i korist hrvatskoga naroda.

Pernar je politički polupismen, neobrazovan i neproračunat; izražava se zbrkano, ima puno toga za reći, ali nezna naći pravi način za iskazivanje svega što ima za kazati, često bubne i ostane živ, rekao bi narod, ali govori ono što misli i bez ustezanja. Mlad je, ima snage, a nije ni bedast; bistar dečko, i kao i mnogi u tim godinama, anarhistički nastrojen. Svoje metafore i nadahnuće crpi iz filmova i blogova o teorijama urote, no Bože moj, nova vremena, novi ljudi. Očekivano, bit će vječna oporba i napadat će svom snagom, vladajuće prvenstveno, dakle MOST i HDZ, ali ne ostaje ni dužan oporbenim boljševicima iz redova Partije i njihovih satelita.

Zamislimo sad da ima nekakav fakultet, iako to u hrvatskim političkim prilikama nije nekakav uvjet, da je pročitao nešto klasične književnosti i filozofije, da je bolje upućen u ekonomska pitanja i probleme… Gdje bi mu bio kraj? K tomu, zamislimo da je takvih, obrazovanijih pernara malo više, možda bismo i imali normalno zakonodavno tijelo.

Pernarova pojava u Saboru pokazuje nešto različito od onog što boljševički agitprop nastoji prikazati; ne da danas svatko može ući u Sabor (to pak, odavno znamo), već da u Saboru sjede stari, istrošeni, umorni trbuhozborci i dobri poslušnici svojih šefova, bez vlastita mišljenja, koji poput pokvarenih ploča vrte jedno te isto i nisu kadri za suprotstavljanje etabliranim “gremijima” i lobijima o kojima je u izbornoj noći govorio Vladimir Šeks. Pernarov ulazak u Sabor je također jedan vid lustracije, jer je on nepatvoren i nekorumpiran, ni s čim ga se ne drži za ...., pristojnosti radi ne ćemo reći što, nije okaljan bivšim zločinačkim i kriminalnim režimom i dalje redom.

Podgrijani leševi koje nazivamo političarima nisu u stanju pružiti priliku mladim ljudima kojih je u Hrvata sve manje i manje, baš iz razloga koje vidimo na primjeru Pernara; neumoran je i svima im vadi mast, a tako i treba biti. Zapravo je čista uživancija gledati ga kako psihijatra Petrova dovodi samih granica strpljenja, a možda zato u posljednje vrijeme Saborom češće predsjeda Milijan Brkić?

No, Pernaru je agitprop, ne bez pomoći “desnocetrističkih” struja namijenio ulogu dežurnog rusofila jer ovaj stalno izražava nezadovoljstvo NATO-om, Europskom unijom i Zapadom općenito. I kad se bolje posluša, Pernar nije rekao ništa loše ni netočno. Na primjer: “Moskva je pozvana od legitimne sirijske vlade. U isto vrijeme, intervencija Washingtona, kao i sve druge operacije, nemaju legalne temelje. To je razlog zašto se SAD protivi Međunarodnom sudu pravde u Haagu. Nitko ne može suditi američkim predsjednicima i generalima. Amerikanci ne kažnjavaju sami sebe i nitko drugi nije sposoban ili se ne usudi“

Sve što je ovdje Ivan Pernar izjavio je točno. Asadov režim je demokratski izabran u Siriji, dakle on ima ovlasti pozvati u pomoć koga god hoće. SAD nije članica konvencije kojim se ustanovljuje nadležnost MKS-a u Haagu i nijedan Amerikanac nikad nije odgovarao pred stranim sudom.

Međutim, to ne znači da se Hrvatska treba okrenuti Rusima i Putinu, no to je duboka i ozbiljna tema koja nadilazi intelektualne mogućnosti hrvatskog puka, ali i samoga Pernara. Ipak je pomalo dvolično, da se sve nacionalne izdaje i veleizdaje, počinjene od strane Mesića, Josipovića, Milanovića, Kotromanovića, Radmana i Vesne Pusić sad guraju pod tepih i da se rusofilstvo podvaljuje jedino i isključivo mladome Pernaru, kao i Karamarkovo šurovanje s Rusima zbog čega je, uostalom, maknut sa scene. Dakle, iako se mladi živozidaš sam stavlja u ulogu kritičara Zapada, on to po svemu sudeći čini iz dobre namjere i ogorčenosti glede hrvatske beskralješnjačke vanjske politike, a kad bi bio više upućen u geopolitiku, zasigurno bi drukčije zborio.

Sve u svemu, licemjerno je sad maloga Pernara proglašavati jedinim zagovornikom ruske politike, nakon četverogodišnje velikosrpske, odnosno proruske politike Milanovića i Pusić, i 15 godina antihrvatske politike Stjepana Mesića i Ive Josipovića.

          

Mila Marušić

Share
0