Od ilirskog preporoda do današnjih dana najznačajnije hrvatske bitke uvijek vode stranci i uvijek se tuđin najžešće i najrevnije zalaže za hrvatsku stvar. Povijesna je ironija što se prvi hrvatski predsjednik prezivao Tuđman.

“Vratio sam se u Sloveniju. Zatvorio sam za sobom vrata i ne vraćam se više u Hrvatsku“, izjavio je Roman Leljak, povodom medijskih napada kojima je bio izložen nakon sastanka s članovima MOST-a glede otvaranja arhiva.

Mogli bismo reći: pa što, malo ga je napao Jutarnji list i drugi domaći boljševici, dakle, nije ni neviđeno, dapače, time samo pokazuje da čini pravu stvar. No, nakon ovog napada, Leljak se odlučio povući. Mora se i to razumjeti – njemu to zaista ne treba – on je učinio više za Hrvate no ijedan o službenih partijskih nadripovjesničara Jakovine, Glodsteina, Klasića i ostale družbe: napravio je popis slovenskih djelatnika UDB-e, počeo je raditi na hrvatskoj inačici popisa, objavio sve propise vezane za djelovanje i metodologiju UDB-em otkrio je mnogo grobnica Hrvata nastalih '45. godine, od kojih je najveća Huda jama, obilazio cijelu Lijepu Našu i promicao svoja otkrića i da se dalje ne nabraja.

Kako se uopće jedan narod može zahvaliti tomu čovjeku? Žalosno je što nije postao počasni građanin nijednog hrvatskoga grada, a već su se ulice i trgovi po njemu trebali imenovati, no to bi bile, takoreći, slatke brige puka hrvatskoga. Dakle, kad se Hrvati svojim dobrotvorima ne oduže zaboravom, onda ga uredno ispljuju, izdaju ili ne stanu u njegovu obranu.

Leljak je na svojoj „facebook“ stranici naveo: „07. veljače 2017. u 18:00 sati Bože Vukušić, glavni tajnik Bleiburškog voda, predaje pripremljene dokumente Jutarnjem listu i počinje napad na Romana Leljaka.“ Iako je Vukušić to demantirao, nastavljajući napad na Leljaka, zaista se može kazati da je slovenski istraživač, ukoliko je to točno, izdan s potpuno najneočekivanijeg mjesta.

Razmotrimo uopće optužbe; to da je Leljak bio u slovenskom KOS-u, on nije nikad ni skrivao, dapače, upravo mu je rad za KOS omogućio da dođe do podataka, primjerice pisma zarobljene majke svojem nerođenom djetetu, što je naposljetku dovelo do otkrića Hude jame. Osuđen je 2005. godine 3 godine i 8 mjeseci zatvora zbog stjecanja protupravne imovinske koristi čime je oštetio 448 osoba, ali presuda još nije pravomoćna. Kad dva desetljeća kopa po tajnama jugoslavenske obavještajne službe, najmanje što se može očekivati jesu lažne optužbe, montirani procesi i sve ostalo što ide uz udbašku metodologiju. Naposljetku, i kad bi bio kriv za ono što mu se stavlja na teret, a to su financijske malverzacije, to ga i dalje ne diskvalificira uopće jer se on ne natječe za ministarsko mjesto ili kakvu javnu službu, niti to na bilo koji način utječe na njegova nemalena istraživačka postignuća.

Leljak po struci nije povjesničar, dakle on je samouk i život ga je odveo u tom smjeru. No usporedi li ga se s primjerice Slavkom Goldsteinom, koji u svom dugom „historijskom naukovanju“ nije postigao apsolutno ništa, osim što je skrivao povijesne činjenice i dokaze, a i kad bi nešto ugledalo svjetlo dana, onda je to proglašavao falsifikatom. Time odmah otpada svaki napad na njega raznih klasića i jakovina, jer Leljak, iako nema formalne naobrazbe za posao koji obavlja, njega radi bolje od mnogih doktora povijesnih znanosti – njegov rad je – ako ništa, koristan i plodovi – vidljivi.

Ono što je, pak, najzanimljivije jest da ovaj, dosad najžešći napad na Leljaka dolazi baš za vrijeme trenutne vlade na čelu s Plenkovićem. Čini se da je najava otvaranja arhiva pogodila neke visokopozicionirane ljude oko Plenkovića i pri vrhu HDZ-a. SDP se tomu, naravno, protivi, kao i likovi poput Nobila, no ne će valjda suradnja između MOST-a i HDZ-a puknuti baš na arhivima komunističke partije? U tom bi slučaju mostovci ispali najpozitivnija i najhrvatskija politička opcija, što bi svakako bio udarac od kojeg se HDZ ne bi lako oporavio.

No, što se sve ovo tiče Hrvata? Oni se živo zanimaju za Barišićevu fusnotu, a o sudbi svojih pobijenih predaka i njihovih grobova ništa ne mare, pa ni za ubojice koji slobodno šeću Hrvatskom, a njihovi potomci su na svim relevantnim društvenim položajima.

Čini se da UDB-a je, zaista, naša sudba…!

 

Mila Marušić