Nakon 175 godina Matica hrvatska dovela se u položaj posve nebitnog čimbenika u svim važnim društvenim i političkim događajima u Hrvatskoj i iseljeništvu.

Nositeljica „Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika“ postala je otromboljena bezidejna starica. Matica hrvatska, promicateljica i nositeljica hrvatske samosvjesnosti, kulture i državnosti – ustanova koja je u svojim redovima imala najuglednije hrvatske kćeri i sinove, ljude koji su živjeli hrvatski san: hrvatsku državu i hrvatsku kulturnu autonomiju – stvaranjem suverene hrvatske države samu je sebe marginalizirala, učinila nevažnom, postala sama sebi dovoljnom i pala je u posvemašnji zaborav. Matica hrvatska već odavno nije nositelj i promicatelj novih ideja u hrvatskoj kulturi, hrani se svojom reputacijom i istinu o sebi pokušava na svaki način zamračiti.

Bilo je lijepo na svečanoj akademiji čuti što se sve učinilo i postiglo u proteklih 175 godina, ali ni riječ o razlozima matičine samoizolacije, bezidejnosti i isključivo neprestanom prosjačenju proračuna. Činjenica da je slavna prošlost daleko nadmašila Maticu hrvatsku danas, posebno njeno djelovanje u posljednjih dvadesetak godina, što sasvim dovoljno govori o njenom čelništvu i činovničkom aparatu.

Posebno se to odnosi na trostruki predsjednički mandat Igora Zidića (2002. – 2014.) i Glavnog tajnika Zorislava Lukića (1997. tajnik za članstvo, 2002. poslovni tajnik i iste godine glavni tajnik) persona stasalih u okružju Slavka Goldštajna; na razdoblje kad je Matica hrvatska bačena u sjenu i bila podređena veličanju lika i djela svog predsjednika. U istom se razdoblju vodstvo Matice uglavnom bavi prikupljanjem honorara i "taljenjem" proračunskog novca.

Ponekad je uputno na čelo ustanove postaviti „jaku“ javnu figuru da bi u sinergiji s ustanovom ojačala snagu institucije i njezin društveni položaj, naročito kad iz budućnosti vrebaju teška i bremenita vremena za tu instituciju. Međutim, Matica hrvatska je nakon 1991. konačno dočekala svoju hrvatsku državu i takva opasnost nije postojala.

„Jaka figura“, u ovom slučaju njezin predsjednik Igor Zidić, koristi uglednu ustanovu za vlastitu promociju; sebe iznemoglog intelektualca poistovjećuje s Maticom hrvatskom i umrtvljuje svaku inovaciju i inicijativu. Matičina „Enciklopedija“ labuđi je pjev njenog nakladništva i njen nadgrobni kamen. Matica hrvatska jača je od bilo čijeg imena i tu nema zabune, a svaka zloporaba je prije ili kasnije dođe na naplatu.

Matica hrvatska je od svih hrvatskih ustanova u kulturi osjetila represiju komunističke diktature, ali je isto tako najupornije i vrlo predano promišljala nacionalnu kulturnu samobitnost i hrvatsku državu. Imala je mnogobrojno i respektabilno članstvo, ugledne članove i političke žrtve ne samo nakon Hrvatskog proljeća, ali te godine pamtimo jer je sve to još svježe i itekako aktualno.

Dok je JAZU/HAZU gradio svoje ime na jugoslavenstvu bratskih južnoslavenskh naroda i tu zastao osluškujući vjetrove sutrašnjice, Matica hrvatska promišljala je hrvatsku naciju u vlastitim atributima hrvatskog jezika i kulture. Zato JAZU/HAZU nema ni približno zasluga u obnovi hrvatske države, upravo suprotno, dočim je reputacija Matice hrvatske čista i časna .

Zanimljivo je da Igor Zidić, razvikani hrvatski proljećar, čuveni povjesničar umjetnosti, antologičar, pjesnik i glavni urednik „Hrvatskog tjednika“ nije nikad robijao svoje legendarno hrvatstvo. Tisuće je hrvatskih proljećara, pogotovo matičara, „platilo“ svoje hrvatstvo, ideju o samostalnoj hrvatskoj državi. Svi su oko njega bili uhićivani, pritvarani, osuđivani, kažnjavani višegodišnjim robijama, otpuštani s posla i šikanirani, jedino je Igor Zidić prošao neokrznut ponijevši aureolu hrvatskog blaženika u kulturi. Za to je svakako zaslužan Mirko Galić, tada mladi i perspektivni partijski oštroper i osoba od najvećeg partijskog povjerenja, partijski ideolog, a poslije Mesićev ambasador u Parizu. No, je li u „spašavanju vojnika Igora Zidića“ Mirko Galić bio sam? Kolumnist zadužen za tupljenje oštrice od svojih prvih članaka u „Vjesniku“ do današnjih kolumni u „Večernjem listu“ uvijek je imao zaštitu najmoćnijih partijskih stratega i Partijske nomenklature, no nešto je ipak morala biti i Zidićeva „osobna zasluga“. Poslije mu se Igor Zidić „revanširao“ otisnuvši mu drugorazrednu knjigu „Drugo čitanje“(2007.) u nakladi Matice hrvatske.

No, ipak je, kako se čini, cijelo vrijeme riječ o isisavanju novaca matičinih sinekurista i osoba od osobitog povjerenja: o zamračivanju isplata za nikad učinjen posao, o krivotvorinama i pronevjerama. Sindrom „dnevnica“ u Matici hrvatskoj, sudeći prema tvrdnjama onih upućenih, zove se isplata stotine honorara njezinim djelatnicima za poslove obavljene unutar radnog vremena (ili nikad učinjene poslove) te isplata istih preko fiktivnih studentskih ugovora i tako godinama o čemu se navodno vode tihi sukobi unutar same Matice.

Kad je birao članove Povjerenstva za suočavanje s prošlošću Andrej Plenković je izgubio iz vida Maticu hrvatsku, makar je njezin redoviti član, jer od obnove hrvatske samostalnosti i suverenosti ta najstarija kulturna ustanova u Hrvatskoj nije artikulirala svoje kulturološko poslanje i društvenu zadaću u situaciji kad Hrvati konačno imaju svoju suverenu državu. Upravo je Matica hrvatska trebala biti okosnica jednog takvog učinkovitog Povjerenstva, ali slavni dani Matice hrvatske davno su pojedeni. Postavljanjem njezinog sadašnjeg predsjednika, Stjepana Damjanovića, u Povjerenstvo nije ništa drugo nego korištenje časnog matičinog imena za alibi jednoj zadaći kojoj je jedina svrha spriječiti svaki oblik lustracije.

 

Mila Marušić

Share
0