Agrokorove trgovine (Konzum, Mercator, Idea, Velpro...) rade 364 dana u godini i koliko sam primijetio nitko nije prošao kroz blagajnu, a da nije platio gotovinom ili provukao karticu. Ni za koga nema odgode plaćanja.

Agrokor dakle u svojim trgovinama naplaćuje promptno i svakodnevni „cash flow“ je obilan i redovan: deseci i stotine milijuna kuna na dan u Hrvatskoj, BiH, Sloveniji i Srbiji ovisno o razdoblju godine. No bez obzira na tako velik dnevni promet u gotovini, Agrokor se neprestano zadužuje i dospjeće starih kredita reprogramira novim zaduženjima kod banaka, dobavljače plaća u roku od devet mjeseci do godinu i pol dana i na taj način već godinama generira nelikvidnost na nacionalnoj razini. Bez obzira na samouvjereni demantij ministra financija Zdravka Marića – da Agrokor ne kasni s plaćanjem, tj. vraćanjem ubranog PDV-a državnom proračunu i da se tim novcem uz pristanak Ministarstva financija godinama koristi kao kasicom-prasicom – izjava Slavka Linića da su neke tvrtke imale dozvolu odgode plaćanja PDV-a, to opovrgava.

>>

U toj „posudbi“ Agrokor, na žalost, nije bio jedini, u Milanovićevoj vladi bilo je više tako privilegiranih.

U kontekstu neprestanog zaduživanja kod banaka i izrazitog neurednog plaćanja dobavljačima nejasno je kako je Agrokor u svim godinama prikazivao dobit i podijelio bonuse. Iz koje su se dobiti kupovali i restaurirali dvorci i vile, kupovale jahte i helikopteri? Tim više jer su investicije i investiciono održavanje također išli iz kredita, naravno i na račun dobavljača: Agrokor mjesecima i godinama bez ikakve naknade (kamate) radio s njihovim novcem. Gdje je isisani novac i koga je sve iz te novčane mase trebalo podmiriti?

Ministar Zdravko Marić je očito kompromitirana osoba i trebao bi biti isključen iz bilo kakvog petljanja s Agrokorom. On je prije odlaska na ministarsku dužnost (Oreškovićeva i Plenkovićeva vlada) bio Izvršni direktor u Agrokoru zadužen upravo za financije, no javnost hoće znati djeluje li on u ovome trenutku kao Ministar financija ili osoba u Vladi zadužena za čuvanje korporativnih interesa Agrokora u Republici Hrvatskoj? Agrokor je odglumio „velikodušnost i prepustio“ vladi Tihomira Oreškovića svoju osobu od najvećeg povjerenja, putem neuspješnog preslagivanja pokušalo ga se dovesti i na čelo Vlade, da bi u mandatu Andreja Plenkovića nastavio voditi financije?! Sada je razvidno i zašto.

Dakle gdje već godinama završava golem dnevni priliv mnogobrojnih agrokorovih maloprodajnih trgovina (njih dvije tisuće) nije nimalo retoričko pitanje, već pitanje za USKOK. Kako je pak Zdravko Marić mogao postati ministar financija u dvije hrvatske Vlade sve otvorenije postaje pitanje koje SOA-e treba uputiti Tihomir Oreškoviću i Andreju Plenkoviću, mandatarima Vlada u kojima je Zdravko Marić vršio i još vrši dužnost Ministra financija. Isto pitanje može se uputiti i Tomislavu Karamarku - zbog čega je kod neuspjelog preslagivanja insistirao upravo na Zdravku Mariću kao mandataru?

>>

Isto se pitanje odnosi i na poslovanje Narodne banke u dugogodišnjem mandatu Željka Rohatinskog i sadašnjeg guvernera Borisa Vujčića. Željko Rohatinski je odlaskom iz Narodne banke i službeno došao na Todorićev platni popis, a s kojim datumom neslužbeno? O guverneru Borisu Vujčiću još nemamo taj podatak.

Jesu li baš ovakve hrvatske Vlade trebala Agrokoru bolje je pogođeno pitanje nego zašto je Hrvatska uopće trebala ovakav Agrokor. Zašto je suverena i samostalna Republika Hrvatska trebala Ivicu Todorića, velikog meštra dogovorne ekonomije i još većeg zajmoprimca, ili je Agrokor kao jedinstven trgovački lanac „od Vardara pa do Triglava“ trebao prejudicirati jedan svima znani bratski lanac „naroda i narodnosti“ te započeti proces zajedničkog gospodarstva tzv. regijona?

Agrokor je od samog početka samo nastavak dogovorne (Kardeljeve) ekonomije u kojoj u novim političkim okolnostima sudjeluje nekolicima od (partijske) nomenklature odabranih drugova iz „zlatne mladeži“. Na sastanku Agrokorovih vjerovnika neki dan na Žitnjaku nije se sastalo „200 Tuđmanovih obitelji vladara Hrvatske“, već dionici one prve Markovićeve privatizacije, „posvećenici“ koje je partijska nomenklatura odredila za buduće vlasnike hrvatskog bogatstva.

To je YUTA: Markovićeva privatizacija i upravljanje najvrednijim hrvatskim tvrtkama (INA, TDR, Franck, Kraš, Dukat, Žito, Vindija, Badel, Podravka...) te stvaranje novih poput Agrokora, Atlantica, Orbica... uz pomoć i blagoslov komunističkih hrvatskih i srpskih obavještajnih službi. Sve pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Stjepana Mesića, a poslije Ive Josipovića i predsjednika Vlade Zorana Milanovića.

>>

Agrokor je očito vidljivi dio YUTA-e, njegovi najveći dobavljači dio su iste organizacije, privatizirane dogovorene ekonomije. Ante Marković za svoje je staračke dane sklonio u banci u Linzu 700 milijuna ondašnjih dolara. Priča o „200 obitelji“ podmetnuta je Franji Tuđmanu da bi se sakrila odabrana manjina, njihovo preuzimanje Hrvatske, njeni zaštitnici i mentori.

YUTA je predvidjela i mogućnost bankrota neosocijalističkih mastodonata: njihovo eventualno loše poslovanje trebao bi pokriti hrvatski državni proračun kao paradigma društvenog vlasništva pod parolom „Svi smo mi Todorić“! Linić-Milanovićeve predstečajne nagodbe samo su dio tog mehanizma. Zato je nemoguće pokrenuti Hrvatsku, dogovorna ekonomije dobila je svoje manekene-tajkune, a onda se pobrinula da im hrvatska Vlada bude stalno pri ruci.

Jer što će hrvatskoj Vladi vlasnički dio u Agrokoru(?), da ga sanira državnim proračunom, a onda ponovno vrati dinastiji Todorić: slično kao Račanova sanacija hrvatskih banaka da bi se iste nakon što je Hrvatska u njih sasusla milijarde prodale strancima? Što će ovako ižmikani i pun dugova Agrokor bilo kojem od vjerovnika: banci i dobavljačima; jedan socijalistički mastodont s razlikom da su Glembajevi trenutno na adresi u Kulmerovim dvorima?

Sve dok Ivica Todorić nadležnim institucijama (USKOK i DORH) ne objasni gdje je nestao i nestaje novac, besmisleno je na da hrvatska Vlada na bilo koji način sudjeluje, pomaže i pogoduje Agrokoru. Ali Plenkovićeva vlada hoće pomoći, zato je tu, to joj je primarna očito funkcija!

Godine 2003. u Italiji je bankrotirao europski prehrambeni div Parmalat s teretom duga od preko 14 milijardi eura! Godinama je taj multinacionalna kompanija krivotvorila bilance, širila se i beskrupulozno zaduživala, a novac su vlasnici isisavali iz tvrtke na privatne račune u inozemstvu. Zvuči nekako poznato?!

Talijansko je pravosuđe 2003. godine podiglo optužnice protiv 62 djelatnika Parmalata i sudski rezultat afere je taj da je većinski vlasnik Parmalata, Calisto Tanzi, dobio je 18 godina zatvora; direktor financija, Fausto Tonna 14 godina; brat čelnika Parmalata, Giovanni Tanzi 10 godina; sin Stefano Tanzi dobio je 4 godine i 10 mjeseci: kći Francesca Tanzi (članovi Uprave) 3 godine i 5 mjeseci... svi su optuženi pravomoćno osuđeni za kriminalno udruživanje. Naravno, nakon samo dvije godine Parmalat se s novom upravom i menedžmentom oporavio i stao na noge. Ni Todorićima ne manjka, vile i dvorci, vlastiti otok, čak i privatno more ispod Ville Castello u Medveji.

Možda su upravo talijanska policija i pravosuđe prava adresa, jer oni znaju kako se nositi s umišljenom, moćnom i dobro umreženom obitelji, s njihovim prijateljima bankarima i političarima te kako postupati s onima što zaboravljaju gdje su im granice i pozicija u društvu? Talijanska vlada nije bila donijela neki svoj „Lex Parmalat“; talijansko je pravosuđe radilo prema već donesenim zakonima. Dovoljno. Ako se Alvares & Marsal kao strana tvrtka može biti „stečajni upravitelj“ Agrokora, zašto hrvatska Vlada ne bi mogla zamoliti Italiju, članicu EU da joj pomogne provesti zakon u jednoj za korumpirano hrvatsko pravosuđe prevelikoj aferi? No je li ovo, kao i prethodne,  hrvatska Vlada ili Todorićeva vlada?

SDP traži saborsko vladino povjerenstvo, glume iznenađene pravednike, oni bi odmah uhićivali i zatvarali ali selektivno i po ideološkoj osnovi, da se sklone neugodni svjedoci. Kao da zaboravljaju da je Agrokorova ekspanzija nastala pod Račanovom vladom i pod predsjednikovanjem Stjepana Mesića i Ive Josipovića, da se ne spominje podrepašenje Zorana Milanovića, koliko Ivici Todoriću toliko i Emilu Tedeschiju.

Svi osuđeni u aferi Parmalat morali su Parmalatu vratiti dvije milijarde eura i malim dioničarima nadoknaditi 5% vrijednosti dionica. Tako to radi pravosuđe u pravnoj državi, sad ćemo vidjeti kako to rade samoupravljači i bivši partijski sekretari u USKOK-u i DORH-u. Toliko često spominjana parola: „neka institucije rade svoj posao“, zapravo je glasna šifra za: „zavlači, oteži i ne čini ništa“. Kad je Todoriću & drugovima zasmetao Zdravko Pevec sa svojim lancem trgovina, odmah je bio uhićen, osuđen na dvije godine i deset mjeseci i sklepan u zatvor da mu više nikad napamet ne padne raditi nešto mimo odabranih. USKOK i DORH postupili su kao pravi gospodarevi psi, hoće li ovaj put na vlastite gospodare?

Ako Alvares & Marsal ne raspetljaju pronevjere u Agrokoru i odustanu pred visokim zidom zavjere, onda je pronevjera sakrivena dublje: u Vladi i prethodnim Vladama, u arhivama i poligrafiranju. A u tom slučaju Tony III. nema ovlasti pa će za Ivicu Todorića & drugove vrijediti ona starija partijska: „pojavu osudi, ali druga spašavaj“.

Nego s Todorićem u "živo vapno do koljena" i niti jednu potankost, zaštekane sume novaca, zaporke računa i pomagače neće izostaviti. Tako bi to učinili sjenoviti operativci Sberbanke da im kojim slučajem dođe u ruke.

 

L. C.