Osuđujući pravorijek žalbenog vijeća t. zv. hrvatskoj šestorki izazvao je zgražanje državnog i političkog vrha (osim Vesne Pusić i Ivana Pernara). Prvo, nazovimo tu hrvatsku šestorku pravim imenom – to su junaci, zapovjednici pobjedničke vojske koja je branila hrvatski narod na svojim stoljetnim hrvatskim ognjištima od četničkih i muslimanskih agresora.

Drugo, ovakav se sudski ishod mogao nazrijeti i nekoliko je čimbenika na to ukazivalo. Ako smo svi znali da je Haaški sud politički sud, onda su pravila igre jasna – u politici se igra prljavo – podmićuje se, lobira, pregovara, prijeti, ucjenjuje i na druge načine vrši pritisak. U ključnom razdoblju nitko nije htio (!) zastupati interese hrvatskih uznika u Haagu, a znamo tko je tih godina, sve do 2016. kad se više niti nije moglo ništa poduzeti, obnašao dužnosti predsjednika RH, predsjednika vlade RH i minist(a)ra vanjskih poslova.

Nekoliko dana pred samu presudu hrvatskoj šestorci, pojavili su se razni “pravni stručnjaci” koji su tvrdili da, kakva god bila presuda, ne će utjecati karakter Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Svakomu s imalo političke pameti je to trebao biti znak. Također, drugostupanjska presuda sadrži tezu o udruženom zločinačkom pothvatu koja je ostala neopovrgnuta.

Vlasnik portala “Index” i, nakon Šešeljove smrti, sasvim sigurno, budući četnički vojvoda Matija Babić je na Facebook profilu napisao: “Hrvatska je danas jedina europska zemlja čiji aerodrom nosi ime ratnog zločinca“, misleći na prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana.

Lažni Nijemac, a zapravo bosansko-bosforski musliman Emir Tiro (Beus Richemberg) je kazao: „Samoubojstvo je izvršio pravomoćno osuđeni ratni zločinac!“

Drage Hrvatice i dragi Hrvati, rodoljubi i domoljubi iz svakog kutka kugle zemaljske, znate li gdje je problem?

Babić i Tiro su u pravu, a nakon ovoga će svi na njih graknuti. Hrvatska je šutke pristala na protupravnu nadležnost Haaškog suda i kršenje Statuta, i svaka naknadna “pamet” i izgovori poput toga da su haaški suci amateri, diletanti, plaćenici i dalje redom, ne igra nikakvu ulogu.

S druge strane, ukoliko bismo htjeli osporavati postojanje Haškog suda, morali bismo osporiti i presudu Gotovini, Čermaku i Markaču (njihovo oslobođenje je zaista Božji upliv). Kad nama antikomunistima i antijugoslavenima nešto nije po volji, brzo progovara samoupravljačka anarhija iz nas; e ne može tako drugovi i drugarice – presuda je pravomoćna, a nitko na propisan način nije osporavao nadležnost suda koji je donio tu presudu. Zato će jedan Šešelj, kad i ako bude osuđen, uvijek moći tvrditi da se njega Haaški sud ne tiče…

A nas se itekako dotakao – prstom u oko! Već je krenulo, kako i priliči samoupravljačima, svaljivati krivnju na drugoga. Sami smo si krivi, jer, Hrvati su birali Stjepana Mesića, Ivu Sanadera, Zorana Milanovića, Ivu Josipovića, Vesnu Pusić.... Nije kriv Bruxelles, Washington, Berlin, Beograd ili Sarajevo, krivi su hrvatski građani, mahom Hrvati, s pravom glasa od 2000. godine.

Šestorka je osuđena, što znači da ih svaki stanovnik zemaljske kugle može javno nazvati zločincima, a to je pozamašan broj ljudi. Sukladno tomu, s obzirom na “udruženi zločinački pothvat”, jednako tako mogu okrstiti i političko vodstvo Republike Hrvatske devedesetih godina.

Kao da već ovo nije dovoljno tragično, optuženi general Slobodan Praljak je, čekajući da mu izreknu presudu, sam je sebi presudio.

Nadalje, kako često “desničari” vole isticati, u Hrvatskoj je preko 80% katolika, a preko 90% kršćana. Većina bi pučanstva, pa tako i političara trebala samoubojstvo bezuvjetno osuditi – zar to samoubojstvo priliči kršćaninu, bio on katolik, pravoslavac ili protestant?! Upravo tu činjenicu iskoristio je i dugogodišnji suradnik Haškog tužiteljstva, Žarko Puhovski.

“Povijesno gledano, Praljak sebe pokušava smjestiti negdje između Ratka Mladića i Sokrata, a on bi sigurno radije bio bliže Sokratu... Socijalne konzekvence bit će takve da će on postati jedna vrst sveca“, komentirao je Žarko Puhovski.

Budući je Žarko Puhovski polupismen, navest ćemo posljednje Sokratove riječi iz Platonovog djela “Apologija” ili “Obrana Sokratova”, a koje zaista priliče djelu i činu generala Praljka:

“Nego i vi, suci, trebate biti puni dobre nade prema smrti i da jedino ovo držite za istinu: nema zla za dobra čovjeka, ni živa ni mrtva, i bogovi ne zaboravljaju njegova djela! I nije mi se ovo sada dogodilo samo od sebe, nego mi je jasno da je za mene bilo bolje da već umrem i riješim se muka. Zato mene znak i nije nigdje odvratio i ne ljutim se baš na one koji su me osudili i tužili. Ali me opet nisu s tom mišlju sudili i tužili, nego zato što su mislili da mi nanose štetu. Zbog toga su zavrijedili prijekor. Ovoliko ih ipak molim: sinovima mojim, kad poodrastu, osvetite se, ljudi! Dodijavajte im isto tako kao što sam ja vama dodijavao ako vam se bude činilo da se više brinu za blago ili za nešto drugo nego za krjepost, i ako budu mislili da su nešto, a nisu ništa! Grdite ih, kao ja vas, što ne mare za ono za što treba, i što misle da su nešto, a ne vrijede ništa. I budete li to radili, ja i moji sinovi doživjet ćemo od vas ono što smo zaslužili. Ali već je vrijeme da pođem – ja u smrt, a vi u život. A tko od nas ide k boljoj sreći, ne zna nitko osim Bog.” (Platon, Obrana Sokratova, Matica Hrvatska, Zagreb 2009., str 65.-57.)

Sokrat je mogao birati između bijega i ispijanja otrova. Prema legendi je, umirući, nakon što je ispio bočicu otrova, kazao svomu prijatelju: “O Kritone, dužan sam Askelpiju pijetla”. Asklepije bijaše starogrčki bog medicine, a uobičavalo mu se žrtvovati pijetla kao zahvalu za izliječenje od bolesti.

Praljak je život očito smatrao bolešću; tko je od nas ima obraza za generala Slobodana Praljka žrtvovati pijetla?

Nitko!

Jer mi smo doveli na vlast Stjepana Mesića, Ivicu Račana, Ivu Sanadera, Ivu Josipovića, Zorana Milanovića i Vesnu Pusić. Nitko drugi!

Stoga, jao onom narodu koji je osuđen jer je branio svoj dom!

 

L. C.

Share
0